Mt 10,37-42
U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
Čitajući ovo evanđelje, Isusove nam se riječi na prvi pogled mogu stvarno učiniti kao poprilično oštre pa čak i teške za prihvatiti ako ih ne shvatimo ispravno. Na prvu nam se postavlja pitanje kako to naš dobri i milosrdni Bog od nas može tražiti da se odreknemo svoje ljubavi prema svojim najbližima? Zar nas inače ne uči suprotnome? Isus od nas ne traži odreknuće ljubavi prema bližnjima nego nas potiče da ta ljubav bude čišća i iskrenija. Poziva nas da nijedna zemaljska ljubav ne zauzme mjesto koje treba pripasti Bogu. Kad je Bog na prvom mjestu, onda je sve na pravom mjestu. Ako ovozemno ljubimo više nego ono vječno onda nismo dostojni tog vječnog jer se sami predodređujemo i vežemo za ono prolazno i ovozemaljsko, a udaljujemo se od punine života koju nam Bog želi darovati. No pogledamo li stvar iz druge perspektive dolazimo do zaključka u kojem nam Bog zapravo daje uputu kako postati dostojni Njega.
Evanđelje nam ovdje govori većinom o zemaljskim stvarima koje su prolazne, ali cilja na naš istinski potencijal koji možemo ostvariti u sebi jer smo uistinu stvoreni na sliku Božju i iz toga razloga smo sposobni ljubiti. Kroz cijelo evanđelje se proteže pojam dostojanstva, a u drugom dijelu posebno se naglašava da ga doista možemo zaslužiti. Biti dostojan ne znači biti savršen, nego svakoga dana kada se ustanemo iznova birati Njega, truditi se živjeti po Njegovoj riječi i dopustiti da nas oblikuje Njegova ljubav, a ta se ljubav najizvrsnije očituje u križu, koji se nalazi u sredini današnjeg evanđelja. Križ, taj instrument srama i osude, Isus Krist je pretvorio u simbol slobode, dostojanstva i pobjede života nad smrću.
Taj križ je lakmus-papir koji najbolje prikazuje naše namjere i pravu sliku te naše ljubavi. Jesam li tu samo iz neke koristi uljuljan u dobrostanje i ljepotu ili sam tu zato što Ga istinski volim? On ne ovisi o našim djelima i Njemu ona nisu potrebna, ali ako želimo biti u zajedništvu s njim onda Ga trebamo voljeti. Na kraju opet dolazimo do ljubavi prema bližnjemu jer se ljubav prema Bogu uvelike očituje u djelima koja činimo najmanjima i svojim bližnjima. I najmanje djelo, u našim očima, poput te čaše vode nije bezvrijedno u Božjim očima, ako je učinjeno iz ljubavi prema Kristu ima neprocjenjivu vrijednost.
Ne bojmo se ovih riječi koje su nam odličan putokaz prema slobodi. Sjetimo se riječi sv. Augustina: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože“, molimo nad tim riječima i stavimo Gospodina na prvo mjesto.
