Mt 14,22-33
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Živimo u vremenu akcije, u užurbanosti, u vremenu koje nam nudi sve moguće ugode, pogodnosti i ostvarenje svih naših želja, vremenu u kojem možemo dobiti sve i vremenu koje posjeduje sve, ali samo jedno ne, samoću. Ovo vrijeme ne podnosi samoću i tišinu.
Kaže nam Evanđelje da je Isus nahranio mnoštvo, da je učinio veliko čudo, umnožio je kruh, to je sigurno bio predivan prizor. Ali što Isus dalje čini? On prisiljava učenike da uđu u lađu dok on otpušta mnoštvo. Nadalje, kada je otpustio mnoštvo, Isus se ne pridružuje učenicima već uziđe na goru da se pomoli, te uvečer bijaše ondje sam. Isus želi biti sam, Isus se povlači da se pomoli. I na drugim mjestima u evanđelju čitamo kako se Gospodin povlači u samoću, npr.: „I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli“ (Mk 6,46-47), „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo“ (Mk 6, 31-32), „A on se sklanjao na samotna mjesta da moli“ ( Lk 5, 16), „Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam“ (Iv 6, 15). Svi ovi navedeni citati i još dosta onih koji nisu ovdje navedeni govore o važnosti samoće i povlačenja na molitvu. Oni nam otkrivaju jednu crtu Isusove osobnosti koju smo pozvani nasljedovati, a to je sklonost i nužnost samoće.
Samoća, povlačenje, tišina i molitva predstavljaju izvor snage za kršćanski život. No, postoji opasnost da nismo razumjeli što zapravo znači samoća. Opasnost da potpuno promašimo pravo značenje one istinske samoće koju su nam pustinjski oci u primjeru ostavili za nasljedovanje, a koju su sveci snažno naglašavali, te provodili u život upravo taj istinski poziv na samoću. Što je samoća za kršćanina? Najbolje objašnjenje istinske samoća za kršćanina predstavljena je u jednom od naziva za Duha Svetoga. Duha Svetoga naziva se Tješiteljem, na latinskom ta riječ glasi „Consolator“, uzmemo li doslovno značenje te riječi ono glasi: „Onaj koji je s nama kada smo sami.“ Jedan od paradoksa kršćanskog života glasi: „Samoća je zajedništvo, zajedništvo čovjeka s Bogom, zajedništvo naše osobe s Božanskim Osobama Presvetog Trojstva.“ Kada čovjek ulazi u samoću molitve i tišine, on ulazi u zajedništvo Presvetoga Trojstva i tada na nevjerojatan način biva u odnosu, u onom najuzvišenijem i najvažnijem odnosu.
Životna lađa današnjeg čovjeka neprestano je pod napadom valova i vjetrova buke ovoga svijeta, i kada nam se čini da će se čovjek ugušiti od valova misli i vjetra osjećaja koji su u njemu i buke izvan njega, dolazi Gospodin koji nas poziva u samoću, u zajedništvo s njim. Ako prihvatimo njegov poziv, koji je zapravo utisnuta želja za Njim, ako počnemo ulaziti u samoću i tišinu, otkrit ćemo još buke koja će nas preplašiti i natjerati da pomislimo kako tonemo, ali ako budemo u tom trenutku imali malo nade i vjere, zazvat ćemo Njega i on će nam ispružiti ruku i donijeti nam mir. Mir, koji je plod zajedništva s njim, omogućit će nam da budemo ispružena ruka našoj braći koja tonu. Sveci su bili svjesni da samo u samoći zajedništva s Njim mogu pronaći snagu za pomoć drugima. Zato nam je potrebna samoća, zato se čini istinita ona rečenica koja je napisana na vratima jedne od monaških ćelija u samostanu Grande Chartreuse: o beata solitudo, o sola beatitudo – o blažena samoćo, o jedino blaženstvo.
