Dobro je kada se čovjek ima nekomu uteći. Krist poziva svoje da budu trajno utočište jedni drugima. On je trajno prisutan u Crkvi koja je utočište vjere i usmjerava naš pogled na bližnjega, po kojemu nam ususret dolazi Spasitelj.
Svaki događaj ima svoje likove. Po njima se ocrtava poruka istog događaja. Susrećemo danas niz likova okupljenih oko jednog, glavnog lika. Svaki od njih stoji u nekom odnosu s glavnim. Ravnodušnosti nema. Ostati danas ravnodušan značilo bi ne prepoznati protagonistu.
Niz započinje Judom. On poznaje mjesto sastajanja Učitelja i učenika. Iako još službeno pripada toj zajednici, odavno joj je okrenuo leđa. Okoristio se svojim učeništvom koje je odavno prestalo biti istinsko, iskreno i vjerno. Po njemu mjesto sastajanja i povjerenja postaje mjesto uhićenja i izdaje.
Šimun Petar, hrabri borac, spreman je štititi Učitelja. Na njegovu izrazitu odvažnost Učitelj odvraća da je spreman piti čašu Očevu i kako mu stoga obrana ne treba. Nije prvi put da Šimun ne razumije Učitelja. Je li uopće razumio sebe samoga kada se pobojao sluškinje, a maločas je stajao pred cijelom četom sa isukanim mačem? Očita je teška podvojenost ovoga lika.
Pilat se nalazi između dviju suprotstavljenih strana, kralja židovskoga i naroda, koje pokušava pomiriti. Što radnja odmiče, to je mržnja mnoštva veća, a uvjerenje u nedužnost optuženoga snažnija. Odluka je neodgodiva. Izazvan je govorom o istini i vlasti koja nije odavde. Pilat razgovara, razmišlja, propituje, ocjenjuje. Počinje tražiti istinu, a službenost ostavlja po strani. Očito je kako mnošvo ne može spoznati istinu, jer se pojedinac mora s njom sam suočiti, poput Pilata. Znakovite su njegove izjave: «Evo čovjeka», «Evo kralja vašega» i natpis koji daje napisati na trima jezicima – «Isus Nazarećanin, kralj židovski». Unatoč spoznaji, Pilat ne djeluje po njoj.
Niz se nastavlja skupinom vojnika i sluge velikog svećenika. Zajedničko im je što udaraju Isusa. Slugu velikoga svećenika Isus pita na osnovi čega je zaslužio udarac. Zar stoga što pravo govori? Dijeljenje udaraca bez poznavanja pozadine priče i povijesti čovjeka. Zvuči poznato?! Zaštićenost vlašću i mnoštvom daje pravo nauditi čovjeku koji se ne može braniti, te na njemu iskaliti svoj bijes. I za nepravedno udarene i za one koji nepravedno udaraju jedan te isti ide u smrt. Mora ipak da se nešto neizmjerno veliko krije u čovjeku kad je udareni Bog spreman za nj umrijeti.
Svjetlom, u trenutku tame križa, svijetle likovi majke i ljubljenoga učenika. Kao da im Raspeti veli da će se, unatoč neizbježnoj smrti, u njihovu zajedništvu ponovno očitovati. Dobro je kada se čovjek ima nekomu uteći. Krist poziva svoje da budu trajno utočište jedni drugima. On je trajno prisutan u Crkvi koja je utočište vjere i usmjerava naš pogled na bližnjega, po kojemu nam ususret dolazi Spasitelj.
Josip iz Arimateje i Nikodem ostaju vjerni i u trenutku smrti. Iskazuju posljednju počast svojem Učitelju. Umotali su tijelo u povoje s miomirisima. Odnos vjernosti među ljudima ugodan je miomiris.
Počast danas iskazuju i kršćani, Isusovi prijatelji i učenici, pred križem. Ne kao čin suosjećanja i solidarnosti za patnika nego u vjeri da će Raspeti ostati vjeran svojim obećanjima. Tako po spomenu na njegovu smrt u nama raste nada u ponovno zajedništvo, u uskrsnuće, stanje vječnog zajedništva s njim.
Ostaje još protagonist, lik prema kojemu se svi drugi određuju, središte događanja, raspeti Krist. Nije opisan kao onaj koji je zaokupljen svojom mukom i boli, već je i u trenutcima ostavljenosti posve usmjeren na čovjeka. Štiti učenike od ratoborne čete, spremno odgovara sluzi koji ga udara po obrazu, razgovara s Pilatom, tješi majku i učenika. Nije sam ni u trenutcima kada je sve dovršeno. Predaje duh Ocu. To je predanje iz svijesti da će Otac učiniti sve da proslavi svoga Slugu, koji je učinio sve za palog čovjeka. Isus u svoje predanje uključuje sve ljude, vjerne i otpadnike, hrabre i uplašene, da bi potom sebe samog predao Ocu. U njegovo predanje uključeni su svi ljudi. Bez obzira na dotadašnji odnos. Smrt jednoga postaje novi početak za mnoge, a križ znak životnoga zaokreta.
Niz započinje Judom. On poznaje mjesto sastajanja Učitelja i učenika. Iako još službeno pripada toj zajednici, odavno joj je okrenuo leđa. Okoristio se svojim učeništvom koje je odavno prestalo biti istinsko, iskreno i vjerno. Po njemu mjesto sastajanja i povjerenja postaje mjesto uhićenja i izdaje.
Šimun Petar, hrabri borac, spreman je štititi Učitelja. Na njegovu izrazitu odvažnost Učitelj odvraća da je spreman piti čašu Očevu i kako mu stoga obrana ne treba. Nije prvi put da Šimun ne razumije Učitelja. Je li uopće razumio sebe samoga kada se pobojao sluškinje, a maločas je stajao pred cijelom četom sa isukanim mačem? Očita je teška podvojenost ovoga lika.
Pilat se nalazi između dviju suprotstavljenih strana, kralja židovskoga i naroda, koje pokušava pomiriti. Što radnja odmiče, to je mržnja mnoštva veća, a uvjerenje u nedužnost optuženoga snažnija. Odluka je neodgodiva. Izazvan je govorom o istini i vlasti koja nije odavde. Pilat razgovara, razmišlja, propituje, ocjenjuje. Počinje tražiti istinu, a službenost ostavlja po strani. Očito je kako mnošvo ne može spoznati istinu, jer se pojedinac mora s njom sam suočiti, poput Pilata. Znakovite su njegove izjave: «Evo čovjeka», «Evo kralja vašega» i natpis koji daje napisati na trima jezicima – «Isus Nazarećanin, kralj židovski». Unatoč spoznaji, Pilat ne djeluje po njoj.
Niz se nastavlja skupinom vojnika i sluge velikog svećenika. Zajedničko im je što udaraju Isusa. Slugu velikoga svećenika Isus pita na osnovi čega je zaslužio udarac. Zar stoga što pravo govori? Dijeljenje udaraca bez poznavanja pozadine priče i povijesti čovjeka. Zvuči poznato?! Zaštićenost vlašću i mnoštvom daje pravo nauditi čovjeku koji se ne može braniti, te na njemu iskaliti svoj bijes. I za nepravedno udarene i za one koji nepravedno udaraju jedan te isti ide u smrt. Mora ipak da se nešto neizmjerno veliko krije u čovjeku kad je udareni Bog spreman za nj umrijeti.
Svjetlom, u trenutku tame križa, svijetle likovi majke i ljubljenoga učenika. Kao da im Raspeti veli da će se, unatoč neizbježnoj smrti, u njihovu zajedništvu ponovno očitovati. Dobro je kada se čovjek ima nekomu uteći. Krist poziva svoje da budu trajno utočište jedni drugima. On je trajno prisutan u Crkvi koja je utočište vjere i usmjerava naš pogled na bližnjega, po kojemu nam ususret dolazi Spasitelj.
Josip iz Arimateje i Nikodem ostaju vjerni i u trenutku smrti. Iskazuju posljednju počast svojem Učitelju. Umotali su tijelo u povoje s miomirisima. Odnos vjernosti među ljudima ugodan je miomiris.
Počast danas iskazuju i kršćani, Isusovi prijatelji i učenici, pred križem. Ne kao čin suosjećanja i solidarnosti za patnika nego u vjeri da će Raspeti ostati vjeran svojim obećanjima. Tako po spomenu na njegovu smrt u nama raste nada u ponovno zajedništvo, u uskrsnuće, stanje vječnog zajedništva s njim.
Ostaje još protagonist, lik prema kojemu se svi drugi određuju, središte događanja, raspeti Krist. Nije opisan kao onaj koji je zaokupljen svojom mukom i boli, već je i u trenutcima ostavljenosti posve usmjeren na čovjeka. Štiti učenike od ratoborne čete, spremno odgovara sluzi koji ga udara po obrazu, razgovara s Pilatom, tješi majku i učenika. Nije sam ni u trenutcima kada je sve dovršeno. Predaje duh Ocu. To je predanje iz svijesti da će Otac učiniti sve da proslavi svoga Slugu, koji je učinio sve za palog čovjeka. Isus u svoje predanje uključuje sve ljude, vjerne i otpadnike, hrabre i uplašene, da bi potom sebe samog predao Ocu. U njegovo predanje uključeni su svi ljudi. Bez obzira na dotadašnji odnos. Smrt jednoga postaje novi početak za mnoge, a križ znak životnoga zaokreta.
