Ne razmišljamo kako se osjeća Slavljenik koji postaje nebitan u vlastitom slavlju...
Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.« (Mk 1, 1-8)
Ovaj odlomak počinje riječima: Početak Radosne
vijesti o Isusu Kristu, sinu Božjemu. Cijeli naš život je obilježen nekim početcima. Krenuvši od trenutka našega
začeća, rođenja, prvih školskih dana, pa sve do ovoga trenutka, dade se uočiti
da smo uvijek morali nešto nanovo započeti. Kada u životu završimo jednu fazu
odmah iza nje slijedi novo razdoblje, neka nova faza, sa svime što ona nosi, i
lijepim i ružnim izazovima.
Prva rečenica
evanđelja svjedoči nam o Početku svih početaka, Početku koji daje smisao svim
našim početcima u životu. Bez njega svi naši pothvati završavaju
razočaravajuće. On je onaj temelj koji čuva kuću da se ne sruši pod navalama različitih
oluja i vjetrova ovoga svijeta, jer ako bilo koju radnju ne započnemo kako
treba, ako ju ne osmislimo, kolike su nam šanse za njezin uspjeh? Stoga je
potrebno i pripremiti se za novi početak, koji nas unatoč svemu uvijek
iznenadi. Smisao adventa, što i sama riječ znači, jest iščekivanje, radosno
iščekivanje.
Današnje evanđelje poziva nas na pripravu: Glas viče u pustinji: Pripravite put
Gospodinu, ravnajte mu staze.
Lako odemo u zaborav. Ponekad mi se čini da nam je
od Božića ostao još samo naziv. Iščekujemo, kitimo trgovine, trgove, parkove,
kuće, jaslice, divimo se okićenome, pjevušimo božićne pjesmice, ali
zaboravljamo za što, odnosno za Koga se pripravljamo? Tko je taj čiji rođendan
slavimo, ili bismo barem trebali slaviti? Po nakitima bi se moglo zaključiti da
je to onaj crveni (elegantno popunjeni) Djed mraz?! Ne razmišljamo kako se
osjeća Slavljenik koji postaje nebitan u vlastitom slavlju, jer se Božić slavi
radi slavlja kao takvog.
Naravno, lijepo je vidjeti da smo se i na izvanjski
način pripremili za Božić, al' ne zaboravimo smisao! Smatram kako Isus ne iziskuje
od nas lijepo okićenu kuću, mirisne kolače, dobru sarmu, pa čak ni jaslice, to
je sve samo dio naše kulture izgrađivane kroz stoljeća, on traži uređivanje
naših srdaca. Potrebno je okititi nutrinu. Riješiti se svega što mu priječi put
do našega srca. Naš nutarnji stav je taj koji ili otvara ili zatvara vrata
novorođenom Spasitelju. Danas slušamo poziv da se odazovemo glasu koji viče u pustinji. Taj glas poziva da svojim životom postanemo radosni
svjedoci Onoga koji se ima roditi. Glas poziva na susret, susret sa samim
sobom. S onom istinom koja nam se daje kada se ogledamo u zrcalu evanđelja. Zato
kada prihvatimo taj glas koji ponekada može biti neugodan ili skoro
nepodnošljiv, a nekada tako ugodan i sladak, tada ćemo se i sami preobraziti u
njega, mi ćemo postati taj glas koji odjekuje. A ta jeka neće trajati samo do
Božića, nego cijeloga života.
