Zakoračiti u došašće i istinski se pripremati za Božić najprije znači odgovoriti na Kristov poziv na bdijenje...
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!« (Mk 13, 33-37)
U današnjem evanđelju Isus nam daje jednu zapovijed: Bdijte!
Božja zapovijed je uvijek znak njegovog povjerenja u
čovjeka, ona je odraz Božje prijateljske prisnosti s čovjekom. Siguran sam da
je svatko od nas osjetio Božju blizinu, njegovu opipljivu prisutnost u našem
životu. U takvim trenucima lako nam je moliti i činiti dobro, osjećamo kako
hodamo s Bogom. No, onda nam se nešto dogodi – umorimo se. Sve nam postane
monotono i dosadno. Nakon nekog vremena osjetimo pritisak i teret ovoga
svijeta. Imamo osjećaj kao da nas nešto guši, ali ne možemo točno odrediti što.
Zastanemo na trenutak i odjednom nam se onaj Bog, koji nam je nekad bio tako
blizu, odjednom čini tako dalekim. Pitamo se Zašto Gospodine? Zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto
dade da nam srce otvrdne? Vrati se! (usp. Iz 63,17).
Kao da je Bog odlutao od nas, zaboravio nas i pustio nas
da se sami borimo sa životom. No, takvo stanje nije plod Božje odsutnosti, nego
našega vlastitoga nemara. Zaboravljamo jednu od temeljnih kršćanskih zadaća –
moliti. U nastojanju da svladamo ovaj svijet, da ga učinimo boljim, zaboravimo
očuvati svoj odnos s Bogom. Zanemarujemo onu Isusovu riječ Bdijte! Bdijenje nije samo stanje budnosti koje nalikuje više
spavanju otvorenih očiju, nego aktivno traženje Gospodina – u molitvi i
razmatranju, u govoru i sebedarju. Samo
molitvom možemo očuvati svoj odnos s Gospodinom i nastaviti svoj hod s njim. Ipak,
ljudi smo. Često padamo. Nije sramota u padanju, sramota je ostati ležati –
predati se. Kada padnemo, Bog nas uvijek čeka jer on je ipak otac naš: mi smo glina, a on naš lončar (usp. Iz 64,7).
Ako i odlutamo, uvijek se možemo vratiti svome Ocu. Na naš vapaj: Vrati se! – on neprestano odgovora: Uvijek sam bio tu.
