Snaga neznatnosti je u tome da ona svoj pogled izdiže iznad materijalnog, vremenitog i prolaznog. Neznatnost je usmjerena na onostrano, neprolazno i vječno...
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: »Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« (Mt 25, 31-46)
Kada ste zadnji put čuli da vam netko govori o neznatnosti? Neznatnost je potisnuta stvarnost ljudskoga života. O njoj se u javnosti uopće ne govori, a i kod onih kojima bi trebala biti bliska - posvećenim osobama, pojavljuje se kao nešto nelogično, nesvakidašnje i kao ostatak nekog prastarog vremena kojega ćemo pogrdno nazvati »srednjovjekovnim«. Neznatnost u sebi nosi prizvuk slabosti. Budući da je vrijeme u kojemu živimo vrijeme »jakih«, »uspješnih« ili bolje rečeno, vrijeme koje teško »podnosi« slabe, neznatnost se pojavljuje kao nešto nepoželjno. U bîti, ona je suprotnost vremenu u kojemu sve treba biti vidljivo, otvoreno i dostupno.
Neznatan je čovjek prosjak Božje blizine. On se trajno izlaže Božjemu svjetlu koje ga obasjava. I njegova mu veličina biva jasna samo u Njegovoj blizini. Neznatnost se ne može učiti od ljudi. Neznatnost se otkriva gledanjem Božjega lica. Gledanjem Božje veličine gledamo svoju neznatnost. Upoznajemo sebe kao malena i slaba stvorenja ovisna o Božjoj ljubavi i milosrđu. Neznatan je čovjek duboko ukorijenjen u Riječi. Od Nje živi, miče se i jest (usp. Dj 17,28). U Njezinoj blizini spoznaje Božju volju za sebe. I tek je tada sposoban djelovati. Bliskost s Riječju čovjeka nuka da sva dobra koja govori ili čini ne čini radi samopromocije nego na slavu Božju (usp. 1 Pt 4, 11).
Neznatan je čovjek trajno u promatranju Božjega lica jer Bog gleda na neznatne (usp. Lk 1,48). U Božjoj blizini otkriva snagu za vlastito djelovanje. Snaga neznatnosti je u tome da ona svoj pogled izdiže iznad materijalnog, vremenitog i prolaznog. Neznatnost je usmjerena na onostrano, neprolazno i vječno. Stoga ćemo promatranjem Božjega lica lako primijetiti svakoga patnika kojega susretnemo. Isus Krist, vječna Riječ Očeva, objavljuje Božje lice. I u dubokom se odnosu s Njim otvaramo pogledu toga Lica. Ono je nagrđeno, popljuvano, izmučeno, napušteno, žedno... Zato nam je nemoguće ne primijetiti takvo lice na našim bližnjima (usp. Mt 25, 31-46). Njima iskazujemo ljubav iz ljubavi prema Kristu. Ne radi vlastitih pohvala ili tapšanja po ramenu. »Ljubav ne traži svoje.« (1 Kor 13, 5)
Svetkovina Isusa Krista -
Kralja svega stvorenja je izvrsna prilika za »buđenje« Riječju. U blizini
Riječi čovjek se njome mora i dati zahvatiti. Zahvaćenost se očituje u našemu
djelovanju. Ona se javlja kao način života, kao su-hod s Bogom. U tome
su-hodu čovjeku biva jasno da ga na zemlji ništa ne može ispuniti kao ono što
ga čeka u životu vječnome - sitost gledanja Božjega lica. Zato će to
lice Božje ljudskosti znati prepoznati u svome bližnjemu. Onaj koji dopušta
Kristu da kraljuje njegovim srcem, otvara to srce drugome. Nenametljivo i
naizgled neprimjetljivo širi Božje kraljevstvo usmjerujući ga prema njegovoj
punini. I zato biva blagoslovljenim.
