Pred vama je razmatranje evanđeoskog navještaja u misi Večere Gospodnje
Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!« Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.«
Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«
Općepoznato nam je da se na Veliki četvrtak slavi spomen-čin posljednje večere. Taj dan se smatra danom ustanovljenja euharistije u kojoj svi sakramenti pronalaze svoju puninu. Međutim, jeste li ikada obratili pažnju na evanđelje koje Crkva stavlja pred nas taj dan? Ivanov izvještaj posljednje večere. Ali u tom izvještaju euharistija se i ne spominje, nego se govori o Isusovu pranju nogu učenicima. Potpuno neobično! Zašto Ivan ne donosi riječi ustanove te zašto je toliko važan taj sami čin pranja nogu?! U ovomu radu pokušat ću dati kratak komentar na zadano evanđelje.
Svi evanđelisti donose izviješće posljednje večere, pa tako i Ivan, ali samo u Ivanovu evanđelju nalazimo, unutar toga izviješća, događaj pranja nogu (Iv 13, 1-15) kojim započinje drugi dio Ivanova evanđelja, koji neki bibličari nazivaju knjigom časa ili proslave, jer došao je čas, proslavlja se Sin Čovječji. (Iv 12, 23)
Prvo što možemo neobično primijetiti kad pročitamo ovo izvješće o posljednjoj večeri jest činjenica da svi sinoptici donose riječi ustanove (Mk 14, 22-24, Mt 26, 26-28, Lk 22, 19-20) dok se kod Ivana te riječi i ne spominju, pa ni sami opis ustanovljenja euharistije. Ovdje ne treba pomisliti da ona za Ivana nije bitna. Itekako, on ju je smjestio u govor o kruhu života (Iv 6, 51-58). A budući da je Ivanovo evanđelje najmlađe, Ivan podrazumijeva riječi ustanove kao općepoznate za kršćane, stoga ih i „ne ponavlja“. U govoru o posljednjoj večeri on stavlja teološki naglasak na pranje nogu, oproštajni govor te velikosvećeničku molitvu. No mi ćemo se zadržati samo na ovomu evanđeoskom ulomku, činu pranja nogu.
Neki autori navode da ovaj ulomak treba podijeliti na tri dijela: Uvod (1 – 3), pranje nogu (4 – 11) te tumačenje čina (12 – 17).
Uvod započinje: Bijaše pred blagdan Pashe (Iv 13, 1). Pred blagdan Pashe označava predvečerje toga blagdana koji je bio 14. nisana, jer je kod židova dan započinjao zalaskom sunca, tako da se po Ivanu večera slavila 13. nisana. Ovdje također dolazi do razmimoilaženja između Ivana i sinoptika. Ivan smješta posljednju večeru pred blagdan dok sinoptici na blagdan Pashe. Ovdje je riječ o različitim teološkim naglascima. Postoji više tumačenja same riječi pashe, ali mi ćemo se zadržati kod tumačenja vezana uz Izl 12, 23 koji govori o Jahvinu spasenjskom pothvatu u Egiptu kad je oslobodio potlačeni izraelski narod, a kaznio tlačitelje. Pasha bi bila spomen-čin (nije samo spomen na taj događaj nego aktualizacija toga događaja, jamac da će Bog i dalje pomagati Izraelu) svih Jahvinih spasenjskih djelā oslobođenja, koji su Izraelci trebali slaviti svake godine. Prvenstveno se odnosilo na oslobođenje iz egipatskoga ropstva. Kasnije je dobivalo dublji teološki smisao, pa se tako odnosilo i na oslobođenje iz babilonskoga sužanjstva, pa oslobođenje kao takvo od svakoga zla i zlih sklonosti, pri čemu bi Egipat i Babilon bili simboli svih tih zala, a malo prije Isusova vremena to se značenje proširilo na mesijanski i eshatološki smisao kad se iščekivao Mesija koji će u konačnici zauvijek pobijediti zlo. Upravo u tom ozračju shvaćanja Pashe evanđelisti pišu svoja evanđelja. Sinopticima je stalo da naglase kako je upravo s Kristom započela savršenija Pasha, koja sada postaje euharistija, u kojoj slavimo konačnu pobjedu nad zlom, dok Ivan želi staviti naglasak na Isusa kao pashalno janje koje se žrtvovalo na oproštenje grijeha. To janje koje je bez mane, kojem se nijedna kost ne smije slomiti, trebalo se žrtvovati u predvečer Pashe. Međutim, Krist sada postaje to pashalno janje, koji je po Ivanu upravo u predvečer Pashe na križu u punini uzeo na sebe sve naše grijehe, jednom zauvijek.
„Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ Sudeći po nekim autorima ova bi se rečenica mogla smatrati svojevrsnim uvodom u događaj muke, smrti i uskrsnuća. Ivan navodi kako je Isus znao da je došao njegov čas. Taj čas se spominje na više mjesta u Ivanovu evanđelju: U Kani Galilejskoj kada Isus govori majci: …još nije došao moj čas. (2, 4) te u 7, 30 i 8, 20 gdje se također navodi da nije došao njegov čas. Sada je napokon došao taj čas i Isus ga svjesno i slobodno prihvaća, čas proslave. Autor je htio naglasiti da Isusova sudbina muke i smrti nije bila neki neizbježni prirodni proces koji se nužno morao dogoditi, nego da je Isus tu suveren. Međutim, s druge strane, u tom času posljednju riječ nema smrt, nego je taj čas upravljen k Isusovu prijelazu k Ocu. Smrt je slobodan izbor na koji se Isus odlučuje radi spasenja onih koje je ljubio, dokraja ih je ljubio. Bibličari tvrde da je ovdje važna i riječ svoje. Ona stoji u blagoj suprotnosti s Iv 1, 11, gdje se kaže kako Isus: K svojima dođe, i svoji ga ne primiše. Ovdje se događa prevrat. Krist se predaje i za one koji ga ne primiše. Mogli bismo domišljato reći da je to svojevrsna Kristova osveta ljubavi.
Dalje se pak govori o Judinoj izdaji. Naglašava se da je Juda zapravo bio pod utjecajem, nadahnućem sotone, koji je zarobio njegovo srce, a o čemu se piše i ranije u evanđelju (6, 70). Ivan želi naglasiti da izdaja Boga ne može biti samo čovjekovo djelo. Tako da su sotona i Isus glavni akteri radnje u ovoj situaciji. Počela je ona konačna borba.
Idući redak opet želi istaknuti da je Isus slobodan u svojoj odluci kada kaže da je Isusu Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide. Krist posjeduje svu vlast, napose vlast nad životom i smrti (to nije nešto u čemu bi udjela imao njegov Neprijatelj), nego on polaže svoj život za ljubljene da bi ga opet uzeo (10, 18). Sloboda i ljubav.
Vratimo se na večeru. Događa se nešto što je silno zaprepastilo njegove učenike. Krist, Učitelj i Gospodin, prekida večeru. Mora biti nešto važno, a to je pranje nogu. Isus usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Odlaže haljine (ovdje se misli na ogrtač) kako bi lakše učinio ono što je naumio. Zatim uzima ubrus kojim su se služile sluge za takav posao i opasuje se da ne isprlja haljinu. Ulijeva vodu u umivaonik koji je također služio za tu svrhu i stane učenicima prati noge. Pranje nogu se uobičavalo prije objeda kako bi se uzvanicima izrazilo gostoprimstvo. Ali vidimo da se to ovdje događa u sredini objeda, čime se naglašava važnost samoga čina. Zatim, nikada domaćin, gospodar, ne bi vršio tu službu nego rob, ili pak u širem smislu sin ocu ili žena mužu, ali nikako Učitelj, Gospodar, svojim učenicima. Stoga je u potpunosti opravdana Petrova reakcija kada se silovito usprotivio protiv takva čina. Ovaj i još neke dijelove bibličari nazivaju „ivanovski nesporazum“ koji se javlja na još mjesta u evanđelju (Nikodem 3, 3, Samarijanka 4, 10-14, Toma 14, 5), a radi se o nerazumijevanju smisla Kristovih riječi. Međutim, Isusove misli su uperene prema onozemaljskom, stoga i govori Petru da ne shvaća, ali da će kasnije shvatiti, jer još ne bijaše sišao nad Petra i ostale apostole Duh Istine koji će ih poučiti svim stvarima i podsjetiti na sve što im je Isus rekao (Iv 14, 26). Nadalje, nakon Isusova odgovora da neće imati djela s njim ako ga ne opere, Petar postupa poput maloga djeteta. On pod svaku cijenu želi ostati u prijateljstvu s Isusom, zato traži da ga u potpunosti opere. Na ovaj zahtjev Isus odgovara da Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! Oko ove rečenice postoje različita tumačenja. Jedni smatraju da ovu rečenicu treba smatrati kao govor o fizičkoj čistoći, a tek kasnije prošireno o duhovnoj čistoći apostola. Naime, kada bi se dolazilo na neke svečanosti gosti bi se redovito okupali, bili bi čisti, a jedino bi im se noge isprljale od pijeska. Drugi drže da se ovdje radi o dvije stvarnosti: jedna je krštenje (pod riječju okupan misli kršten) a druga je opraštanje grijeha (pod riječju oprati odnosi se na prakticirano opraštanje grijeha). Treći pak da se spasenje koje Isus nudi može postići samo u cjelini, a ne djelomično. Ono što je ključno je to da nijedno od ovih tumačenja nije kontradiktorno.
Nadalje nastavlja: Niste svi čisti. Ovdje je smjerao na Judu. Također neki navode ovo kao dokaz da pranje nogu nije obred očišćenja nego samo primjer, jer je Isus i Judi oprao noge, a on ipak nije čist.
Nakon drugoga dijela slijedi tumačenje čina (12 – 17). Isus se vraća i pita učenike razumiju li njegovu gestu? On koji je Gospodin i Učitelj postao je radi njih sluga, onaj koji je najmanji. Na tragu prije rečenoga gostoprimstva, ovim svojim činom pokazuje da prihvaća, ljubi i poštuje sve, pa i onoga koji će ga izdati (13, 11). S druge pak strane ovo je Isusov čin-primjer kako se učenici trebaju vladati jedni prema drugima. Ne radi se samo o primjeru, nego o primjeru koji obvezuje. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih (13, 15). Zbog Isusova primjera učenici moraju nastaviti djelo služenja, jer nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla (13, 16). Ne odnosi se ovo na doslovno pranje nogu, nego na svaku vrstu služenja. Ovo je jedan od najboljih primjera Isusove poniznosti, a ujedno i najbolji odgovor učenicima koji su se prepirali tko je najveći među njima (Mk 9, 34). Isus izvrće ljudski red vrednovanja. Počinje obrnuta logika, ali logika kojoj je kriterij sam Krist. Zadnja rečenica je jamac Učiteljeve nagrade ukoliko njegov zahtjev bude uslišan: Ako to znate, blago vama budete li tako i činili! Što bi ovo drugo bilo nego da će imati dijela s Njim, a imati dijela s Njim znači biti dionici njegove nebeske proslave. Ovo se odnosi i na nas, pa blago i nama budemo li tako činili.
Literatura koju sam pri radu upotrebljavao:
-Ivan DUGANDŽIĆ, Evanđelje ljubljenog učenika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012.
-Joachim GNILKA, Teologija Novoga zavjeta, KS, Zagreb, 1999.
-Felix PORSCH, Ivanovo evanđelje, KS, Zagreb, 2002.
-Augustin AUGUSTINOVIĆ, Povijest Isusova (Povijesna sinopsa evanđelja), Teološka biblioteka Sarajevo i KS, Sarajevo, 1984.
-Adalbert REBIĆ, Biblijski i crkveno-povijesni vidovi euharistije i križa, KS, Zagreb, 2005.
