Isus moli nebeskoga Oca da nas sačuva u svome imenu. A biti sačuvan u Njegovom imenu znači ostati Njegov, ostati kršćaninom, biti Božji poslanik u ovom svijetu, premda nismo od ovoga svijeta...
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli
se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.
Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i
štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo
ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti
u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih
očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih
u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja
poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u
istini.« (Iv
17, 11b-19)
Zakoračujemo
u sedmu, posljednju, vazmenu nedjelju. Liturgija, u navještaju evanđelja, stavlja
pred nas dio Kristove velikosvećeničke molitve. Već na samom početku
evanđeoskog ulomka posebno je istaknuto ono što se naglašava u cijeloj molitvi
(Iv 17), istaknuta je Kristova svećenička služba – Krist kao vječni svećenik,
najsavršeniji Posrednik između Boga i ljudi. On je onaj Zagovornik koji sjedi zdesna
Ocu da nas zagovara, nas koji ostajemo u svijetu.
Iduće
nedjelje proslavit ćemo svetkovinu silaska Duha Svetoga, čime završava slavlje
ovog uskrsnog vremena. Nakon toga nastupa vrijeme kroz godinu. Korizma je bila
vrijeme intenzivne priprave za slavlje Uskrsa. Na različite načine, bilo
molitvom, pokorom, sakramentom pomirenja, bilo dobrim djelima, trudili smo se
pripremiti za taj događaj uskrsnuća. Nakon korizme, uslijedilo je slavlje
Uskrsa. Napose kroz ovih sedam nedjelja pokušavali smo da u nama zaživi ona
uskrsna radost, radost otkupljenih, spašenih. Međutim, sada slijedi vrijeme
kroz godinu, vrijeme kada »nestaje« onaj korizmeni
entuzijazam i vazmeni intenzitet. Stoga smatram kako je ovaj ulomak s pravom
dobio ovo mjesto i to radi vremenskog konteksta u kojem se nalazimo.
Isus
moli nebeskoga Oca da nas sačuva u svome imenu. A biti sačuvan u Njegovom imenu
znači ostati Njegov, ostati kršćaninom, biti Božji poslanik u ovom svijetu,
premda nismo od ovoga svijeta. Isus, kao što i sam kaže, ne traži da budemo
uzeti od ovoga svijeta, ne traži da se zabijemo u svoja četiri zida, da
pobjegnemo od ovozemaljske stvarnosti u nebesku sferu gdje bi nam bilo ugodno.
Nego naprotiv, on nas šalje u ovaj svijet, baš kao što je njega poslao Otac,
premda će nas svijet mrziti. Mi smo u ovom uskrsnom vremenu poput Petra, Ivana
i Jakova doživjeli Kristovo preobraženje te i sami bili preobraženi njegovim
uskrsnućem, međutim treba sići s gore Tabora. Potrebno je zaputiti se u
Jeruzalem, gdje nas čeka muka i sramota križa. Jer »bez
križa nema ni uskrsnuća«. Njegovo poslanje nije
idilično, kako ga mi često zamišljamo, obećava nam mržnju, prezir i
nerazumijevanje svijeta. Ali, unatoč tome, potrebno je vjerovati kako nas Bog
šalje baš u ovakav svijet, kakav god on bio. Iako pun grijeha, nepravde,
zločina, razvratnosti, boli, patnje, svijet koji nema osjećaj za ljubav, za
Krista, Bog te treba baš u ovom svijetu. Ovo je mjesto pravog ostvarenja tvog
poslanja. Besmislu svijeta treba dati uskrsni smisao.
A
kako bismo se mogli očuvati od Zloga i kako bismo mogli svijetu
darovati onu puninu radosti koju nam Krist daruje, moramo je najprije
posjedovati. Jer ne možemo dati ono što sami ne posjedujemo. Stoga je potrebno sjediniti
se zajedno s Kristom u molitvi i dopustiti mu da nas posveti u istini, tj.
posveti u svojoj riječi.
