Čitajući današnje Evanđelje, lako nam je uočiti da Isusova riječ ostavlja dubok dojam u onima koji slušaju Njegovu propovijed. Ljudi tu susreću nešto sasvim novo.
Njegova, dakle, propovijed nije bila u pismoznanskom stilu i načinu. Nema kod Isusa suhih razglabanja, nema dosadnih predavanja, nema sitničarenja ili teoloških prepirki.
Nema niti nepristupačne arogancije koja govori s visoka. On se ne pravi važan, ne govori samozadovoljno i tašto, ne ulaguje se nikome. Tu je jasnoća i svježina, dobrohotnost i razumijevanje, prirodnost, snaga i život. Isus govori kao onaj koji ima moć. Ne treba se pozivati na autoritete, jer je on sam autoritet. Evanđelje je novi nauk koji naviješta Isus kao onaj koji ima moć. Isus je bio netko, tko je imao moć na inače nedostupnim čovjekovim područjima. I time je, ne toliko senzacionalnim izlječenjem, nešto novo ušlo u svijet tih ljudi. U svijet koji je danas takav kao i jučer i prekjučer: sa svom zlobom i zloćom, opsjednutošću, lažju i prevarom ljudi; sa svim svađama i mržnjama, sporovima i gorčinom, koji ljudima uzajamno otežavaju život. Nakon svega toga je pred čovječanstvo stao Čovjek s novim naukom, s naukom i moću, koji nude nadu i spas. Imao je moć i ima je i danas nad demonskim moćima zloga, kojim se inače ne može raspolagati. To su mogli svakako spoznati samo oni koji su prodrli iza kulisa događanja i u svojoj se otvorenosti vjere susreli s Božjom riječi. Iskrenim susretom s Isusom, on čini da nestaje svako nestaje svako samozavaravanje i svaka nutarnja podvojenost. Njemu ne treba nikakva senzacija. I danas je tako. Što je Isus propovijedao tada u sinagogi u Kafarnaumu, Marko ništa ne kaže o tome; on samo opisuje reakcije. No zacijelo to nije bilo ništa drugo nego ono što je i ranije propovijedao: "Ispunilo se vrijeme, Kraljevstvo Božje je blizu. Obratite se i vjerujte Evanđelju." (Mk 1, 15).
Našemu svijetu ne piše se dobro i ne može biti dobro, ako Boga zaboravlja, ili, što je još gore, ako se klanja bogovima koje smo mi sami stvorili te ako Boga smatramo samo nekim dobrim čovjekom, koji ovome svijetu nema što reći. Ako mislimo da je Bog postao suvišan u našem tako divno emancipiranom svijetu, onda demoni ulaze na stražnja vrata. Važno je sabrati se i shvatiti da ljudska dostignuća zaslužuju naše divljenje, ali da su ipak na kraju samo ljudska djela i ne mogu ukloniti zlobu, prijevaru, izdaju, mržnju, ljudsku slabost i grijeh od nas. Ako ljudska postignuća stavimo umjesto Boga, ako u oholosti mislimo da imamo dosta bogova koji pomažu, i da nam više ne treba jedini živi Bog, onda demoniziramo ovaj svijet u svom ljudskom precjenjivanju. Samo Bog oslobađa ljude od demonskog ropstva. Što bi bilo kad bi......? Ne čekajmo da nas Bog zaskoči nekom senzacijom. Utjecaj bi bio beznačajan. Radije se, brate i sestro, otvorimo Riječi, koja i danas može biti moćan nauk, ako se obratimo, ako krenemo iz sebe, te se čak pobrinemo za iznenađenja dok činimo ono po sebi razumnjivo; živjeti poruku o ljubavi Isusa Krista u svijetu, s jasnoćom, svježinom, odvažnošću, bratskom pomoći i optimizmom koji ništa ne može pomutiti, koji dolazi od saznanja da kraljevstvo Božje dolazi među nas.
Nema niti nepristupačne arogancije koja govori s visoka. On se ne pravi važan, ne govori samozadovoljno i tašto, ne ulaguje se nikome. Tu je jasnoća i svježina, dobrohotnost i razumijevanje, prirodnost, snaga i život. Isus govori kao onaj koji ima moć. Ne treba se pozivati na autoritete, jer je on sam autoritet. Evanđelje je novi nauk koji naviješta Isus kao onaj koji ima moć. Isus je bio netko, tko je imao moć na inače nedostupnim čovjekovim područjima. I time je, ne toliko senzacionalnim izlječenjem, nešto novo ušlo u svijet tih ljudi. U svijet koji je danas takav kao i jučer i prekjučer: sa svom zlobom i zloćom, opsjednutošću, lažju i prevarom ljudi; sa svim svađama i mržnjama, sporovima i gorčinom, koji ljudima uzajamno otežavaju život. Nakon svega toga je pred čovječanstvo stao Čovjek s novim naukom, s naukom i moću, koji nude nadu i spas. Imao je moć i ima je i danas nad demonskim moćima zloga, kojim se inače ne može raspolagati. To su mogli svakako spoznati samo oni koji su prodrli iza kulisa događanja i u svojoj se otvorenosti vjere susreli s Božjom riječi. Iskrenim susretom s Isusom, on čini da nestaje svako nestaje svako samozavaravanje i svaka nutarnja podvojenost. Njemu ne treba nikakva senzacija. I danas je tako. Što je Isus propovijedao tada u sinagogi u Kafarnaumu, Marko ništa ne kaže o tome; on samo opisuje reakcije. No zacijelo to nije bilo ništa drugo nego ono što je i ranije propovijedao: "Ispunilo se vrijeme, Kraljevstvo Božje je blizu. Obratite se i vjerujte Evanđelju." (Mk 1, 15).
Našemu svijetu ne piše se dobro i ne može biti dobro, ako Boga zaboravlja, ili, što je još gore, ako se klanja bogovima koje smo mi sami stvorili te ako Boga smatramo samo nekim dobrim čovjekom, koji ovome svijetu nema što reći. Ako mislimo da je Bog postao suvišan u našem tako divno emancipiranom svijetu, onda demoni ulaze na stražnja vrata. Važno je sabrati se i shvatiti da ljudska dostignuća zaslužuju naše divljenje, ali da su ipak na kraju samo ljudska djela i ne mogu ukloniti zlobu, prijevaru, izdaju, mržnju, ljudsku slabost i grijeh od nas. Ako ljudska postignuća stavimo umjesto Boga, ako u oholosti mislimo da imamo dosta bogova koji pomažu, i da nam više ne treba jedini živi Bog, onda demoniziramo ovaj svijet u svom ljudskom precjenjivanju. Samo Bog oslobađa ljude od demonskog ropstva. Što bi bilo kad bi......? Ne čekajmo da nas Bog zaskoči nekom senzacijom. Utjecaj bi bio beznačajan. Radije se, brate i sestro, otvorimo Riječi, koja i danas može biti moćan nauk, ako se obratimo, ako krenemo iz sebe, te se čak pobrinemo za iznenađenja dok činimo ono po sebi razumnjivo; živjeti poruku o ljubavi Isusa Krista u svijetu, s jasnoćom, svježinom, odvažnošću, bratskom pomoći i optimizmom koji ništa ne može pomutiti, koji dolazi od saznanja da kraljevstvo Božje dolazi među nas.
