Kada nešto ne učiniš kako treba onda si kriv i moraš to ispravljati dok ne bude dobro, a kada nešto učiniš baš onako kako treba, onda tu nema pohvale ni poticaja, nego si učinio samo ono što je trebalo učiniti.
Toga jutra je bio izrazito nervozan. Previše misli, previše događanja i stvari koje više nije mogao kontrolirati, nego baš suprotno; te stvari su sada počele kontrolirati njega. Posao koji doslovno ispija iz čovjeka zadnje atome snage, ljudi koji ponekad znaju biti baš okrutni, a pogotovo ako si od sebe pomalo naivan i dobar. Onda se sve samo nakuplja i taloži u tebi. I vrije. I još kad se u to sve ubaci sumnja i neuzvraćena ljubav, onda zaista nije lagano smiriti misli i osjećaje. Nego kao u inat, izgleda kao da se sve vuče jedno za drugim.
Sjedili smo tako uz kavu, on je govorio, a ja sam većinom šutio i slušao. Čak je na trenutak imao dojam da me ne zanima o čemu govori, ali nije bio u pravu. Ne zna ni sam koliko me je postidio toga jutra i koliko sam naučio u tih sat vremena. Nema tih knjiga koje ti mogu prenijeti život, kao što to mogu jedne oči u kojima jasno vidiš bol i nesigurnost. Vidiš ispred sebe čovjeka koji iskreno traži Boga; čovjeka kojemu je stalo do čestita života; čovjeka koji ne lijenčari, nego se bori za život i za bolje sutra. I ne možeš ti tu previše ni pomoći niti nešto napraviti. To je stvar njih dvoje; to je stvar njega i Njega. Mogu samo reći da imaju specifičan odnos. Očito Bog ima neki jako jako dobar plan kojim će učiniti nešto posebno od tog svog djeteta, jer u protivnom ću i ja biti ljut na Njega. Jer po ljudski ne izgleda nimalo pošteno. Ali ne vidim ono što Bog vidi; to me uvijek smiri. I kad se meni čini da nema smisla i da zaista nije fer, opet ostanem miran jer znam da ga Bog ne će ostaviti, ma siguran sam da ga ne će napustiti, jer nije On takav.
I zanimljivo ovaj naš svijet funkcionira. Kada nešto ne učiniš kako treba onda si kriv i moraš to ispravljati dok ne bude dobro, a kada nešto učiniš baš onako kako treba, onda tu nema pohvale ni poticaja, nego si učinio samo ono što je trebalo učiniti. Učinio si ono što se podrazumijeva. Ne mogu takav stav opravdati ni pomiriti u sebi. Čini nas robovima. Čini nas strojevima koji bezdušno obavljaju ono na što su prisiljeni, jer nemamo drugog izbora.
I čitam u tom jutarnjem susretu lekciju o zahvalnosti pisanu velikim slovima; tako velikim da mi kopaju oči i stid me gledati u njih. Ako ne vidim čovjeka pokraj sebe, kako ću vidjeti Boga? Ako nisam zahvalan prema čovjeku i ne ljubim ga, o kakvom bogu ja imam pravo uopće pričati? Kome imam pravo išta reći i govoriti ako sebično mislim samo na sebe?
Savršeno bi bilo kada bi me Bog vodio drugima, a drugi Bogu; da u njima vidim lice Kristovo. I dok ovo pišem zvuči mi tako staro i otrcano, i uistinu i jest tako; ali možda zato što je to ostalo još uvijek samo na papiru i nikada nije do kraja prešlo u djelo. A riječi su malo koga spasile. -Vjera. A vjera nije ništa bez djela. Mrtva je. I što se onda događa sa mnom ako nemam vjere; ako nemam djela? Umirem.
Zahvalan čovjek je sretan čovjek. Čak i kada nema izlaza. Na neki svoj način, ali je sretan. Pouzdaje se u Gospodina i zna da ne može sam. Vidi u svemu Božju ruku koja ga čuva i prati; i kada je sretan i kada je gubav. Bitno je znati u vjeri stati pred Gospodina i primiti iz Njegovih ruku što god nam pruža. Zatim krenuti u život i usprkos svemu hrabro kročiti i vjerovati da je to u ovom trenu ono najbolje za mene. Jer to je ono što mi je darovao ne bilo tko, nego ono što mi je darovao moj Otac.
