Mt 13,1-23
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«
Isus iz Nazareta u svojim se propovijedima često služio prispodobama odnosno slikovitim pričama koje nose poučan sadržaj. Na taj način mnoštvu ljudi koji su ga slušali pristupao je s jasnoćom jednostavnog jezika uklopljenog u slike iz svakodnevnog života. Najpoznatije Isusove prispodobe zasigurno su one o izgubljenom sinu i milosrdnom Ocu, o izgubljenoj ovci i milosrdnom Samarijancu, kroz koje se najbolje zrcali i prikazuje Božji pogled na čovjeka i slika njegove ljubavi prema nama.
Za razliku od navedenih prispodoba, Matej nam u svome 13. poglavlju donosi priču o sijaču i sjemenu koje pada na različite vrste tla, u kojoj nije riječ samo o Božjem djelovanju prema nama, već o našoj reakciji i odgovornosti koju donosi Njegovo djelovanje. Pred nas Isus stavlja sliku kako možemo primiti njegovu Riječ koja je od Njega poslana tlu našega srca, kako nam donosi današnje prvo čitanje izrečeno u samo jednoj rečenici, da iz Božjih usta niti jedna Riječ ne dolazi k nama kako bi se od nas vratila besplodna, već nas mijenja i obogaćuje poput nebeskih kiša što svojim dolaskom oplode i zazelene zemlju.
Premda izrečene s nakanom da svojom jasnoćom i jednostavnošću prodru do ljudskog srca, današnji evanđeoski izvještaj svjedoči o čestoj sljepoći i zaglušenosti naših duša. Prorok Izaija stoljećima prije Isusa donosi sliku naše slabe otvorenosti riječima: “Slušat ćete, slušati i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati i nećete vidjeti.” Iako je od Isusova vremena prošlo više od dva tisućljeća, ljudi često ostaju isti, istoga srca i iste one tvrdokornosti koja nam priječi primiti i otvoriti se oblikovanju po Božjoj Riječi.
Čovjekovo srce je poput obrađene zemlje koja iščekuje primiti posijano sjeme što će rasti, razvijati se i donijeti plod. Mnoge su prepreke i opasnosti na tom putu, koje dolaze od samoga tla i onih stvari kojima je tlo izloženo. Bog, sijač i velikodušni Darovatelj života, nudi nam sjemenke svoje ljubavi koje, ako im se otvorimo, mogu u nama i preko nas rasti i donositi plod Njegove ljubavi. I sva tla koja primaju sjeme imaju preduvjet biti otvorena za primanje, a sam preduvjet nije dovoljan, jer kolika je prvotna bitnost otvorenosti, toliko je, pa i više bitan razvoj i rast samoga sjemena koje tlo omogućuje.
Važno je primijetiti da Bog kao sijač prilikom sijanja ne bira konkretno tlo visoke kvalitete, ostavljajući ona lošija zemljišta besplodna, već nudi sjeme svoje Riječi svakom čovjeku. I mi danas stojimo poput onoga silnog mnoštva na obalama svoga života. Stojimo kao neobrađene površine koje su bez sijačeve brige i djelovanja izložene korovu. Isus, kao i nekoć, sjedi u lađi pred nama. On, kao Vječna Riječ, u slici sjemena nudi se svakomu od nas. Pritom navodi i opasnosti koje mogu ugroziti i ugušiti Njegovu Riječ u nama. U navedenim slikama iznosi primjer nestalnih srca koja ne žele razumjeti primljenu Riječ, zatim ona koja je zadivljeno prigrle u početku, ali su nestalna i vrlo brzo u svojoj nestalnosti ostaju bez nje, odbacujući je od sebe. Postoje i oni kojima brige i razna iskušenja u slici trnja istodobno rastu s Božjom Riječju te se ona u njima ugasi poput plamena davno zapaljene svijeće što ju uguši vlastiti vosak. Konačno, Isus donosi i sliku onih vjernih duša koje poput dobrog tla primaju sjeme, otvarajući se oblikovanju i životu koji sjeme donosi.
Jasna Isusova poruka nama neka i ove nedjelje odzvoni u našim srcima. Ponovno nam nudi sjeme svoje Riječi u euharistijskom slavlju, nakon kojega On sam dolazi i svojom prisutnošću izniklu biljku brižno njeguje. Iako nam ova slikovita priča može ostaviti dojam sijača koji, bacivši sjeme, odlazi dalje i više ne mari za njega, Bog ne djeluje tako. Ne želi nas ostaviti same, samo s uputom što bismo trebali činiti, već pruža ruku pomoći. Na nama je da Ga prihvatimo, a na Njemu je da nam u našem prihvaćanju pomaže djelovati.
Svjedoci smo teških uvjeta razvoja i rasta Božjega sjemena usred stanja današnjega svijeta. Sam Pavao iznosi svoj zaključak i utjehu: “Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.” Posvijestimo da sadašnje stanje nije naš konačan cilj, da sjeme posijano mora umrijeti sebi kako bi donijelo rod, da rast i put do površine nisu lagani te da nismo sami. Onaj koji je u nas zasadio svoju Riječ, pobrinut će se da uspješno dospije do ploda. Jer nas ne želi ostaviti nezaštićene u nesigurnoj okolini gdje ničemo, već nas želi prenijeti s naših polja u svoj Dom gdje ćemo Ga hvaliti svojim višestrukim plodovima koje će donijeti sveta Riječ što je niknula na dobrome tlu. Ove nedjelje neka njegovo sjeme u nama ne ostane prepušteno samome sebi, nego neka se tlo našega srca otvori novosti života.
