Tako su osjetili i spoznali kako Bog nije neki daleki Bog, nego Bog koji je u srcu svoga naroda. Bog koji osjeća narod. Bog koji toliko ljubi narod da je dao svoga Sina, kako bi mu bio bliže no ikada...
Ps 22, 8-9.17-20.23-24
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Svi koji me vide, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«
Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu.
Razdijeliše među se haljine moje
i za odjeću moju baciše kocku.
Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
A sada, braći ću svojoj navješćivati
ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.
»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«
Već prva kršćanska zajednica u ovom je psalmu gledala muku Isusa Krista. Tako su i pojedini evanđelisti koristili retke ovoga psalma u svome opisu Kristove muke i smrti na križu. Tako i Marko sami početak ovoga psalma donosi kao Isusove riječi na križu kako bi opisao osjećaj bogonapuštenosti. No, bilo bi pogrješno u promišljanju Kristove muke osloniti se samo na taj početak psalma te meditirati o napuštenosti od samoga Boga. Taj vapaj »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« samo je početak. Psalam se kroz gorki osjećaj i muku razvija u pjesmu hvale i proslavljanja Boga među cijelim narodom. Proslavljanja zbog divnih njegovih djela u samome narodu. Jedno od tih djela jest i život Isusa Krista – veličanstveni Božji naum za spas cijeloga čovječanstva. Tako se kršćanska misao uzdiže iz samog oplakivanja i samog naricanja nad mrtvim tijelom i traži te nalazi svoj smisao u živome Bogu, Isusu Kristu, kojega ni smrt na križu nije učinila prokletnikom, nego je kroz njegovu smrt sama smrt pobijeđena te je svaki plač i svaki jauk bolne duše vjernika upućen na Krista na križu. I tu ne bi trebala stati vjernikova misao, jer ni Kristovo djelo ne staje tu. Ono ide dalje. Ide do uskrsnuća, do života.
Uzimajući ovaj psalam, te pjesme o Sluzi Gospodnjem
Izaije proroka, i tako opisujući Kristovu muku, povezuje se Krist sa svim ljudima.
Ovaj psalam je nastao davno prije Krista, no pomoću njega je opisana Kristova
muka i smrt. Tako je izraženo zajedništvo Krista i ljudi. Zajedništvo Boga i
čovjeka. Time je rečeno kako je Kristovo djelo za nas ljude, kako je i on bio
jedan od nas te kako je izvanredno osjećao našim osjetilima, kako je živio
našim životima, te naposljetku – kako je kroz sve to bio bliz nama. Bliz u
našim patnjama i mukama, bliz u našim križevima. Tako su prvi kršćani,
iščitavajući Pisma, u njima prepoznali nagovještaj Krista, i u tim
nagovještajima Božju blizinu u svakodnevnim ljudskim situacijama. Tako su
osjetili i spoznali kako Bog nije neki daleki Bog, nego Bog koji je u srcu
svoga naroda. Bog koji osjeća narod. Bog koji toliko ljubi narod da je dao
svoga Sina, kako bi mu bio bliže no ikada. Tako Krist povezuje sve vjernike
staroga zavjeta i nas, vjernike novoga saveza, te nas sve zajedno po svome
križu vodi u budućnost gdje ćemo kao njegovi »potomci« hvaliti Gospodina!
Nemojmo se ni mi zaustavljati na bolnim i teškim trenutcima
Kristove muke. Idimo dalje. Krist se nije zaustavio tu. Idimo za njim. Idimo do
uskrsnuća. Idimo do života!
