Ove se godine obilježava sto godina od smrti velikog fra Didaka Buntića. O njemu je napisano više knjiga i posvećeno mu je nekoliko znanstvenih simpozija. Ostavio je neizbrisiv trag u hercegovačkoj povijesti, i to na socijalnom, ekonomskom, obrazovnom, političkom i redovničkom području.
Kroz idućih nekoliko nastavaka želja nam je progovoriti o hercegovačkim fratrima koji su se bavili prevođenjem Biblije na hrvatski, ali i na kyluba jezik. Hercegovački su fratri dali velik doprinos u prevođenju Svetoga Pisma, a mi ćemo ovdje ukratko prikazati njihov rad. Prvi fratar s čijim ćemo se likom i djelom upoznati je fra Silvije Grubišić.
Ove godine obilježavamo 50 godina od kulturnog, političkog i gospodarskog pokreta nazvanog ''Hrvatsko proljeće'', koji se borio za rješavanje hrvatskog statusa u tadašnjoj Jugoslaviji. Taj je pokret imao utjecaj i na franjevce u Hercegovini, a ovdje ćemo vidjeti kakve.
Franjevci rodom iz Hercegovine osjetili su priliku za osamostaljenje i počeli tražiti one koje bi ih poduprli u njihovu naumu. Sastali su se u Posušju 8. srpnja 1843. i tu su napisali pismo Kongregaciji za nauk vjere, ondašnjoj Propagandi, u kojem traže izgradnju samostana u Hercegovini. Tri glavna razloga su: 1) u starini su u Hercegovini bila tri samostana; 2) najbliža crkva nalazi se u Kreševu, udaljenom tri dana hoda i 3) ukoliko se župnik razboli, katolici ostaju bez župnika sve dok ovaj ne ozdravi.
Prvi uništeni samostan u Hercegovini bio je konjički koji je razoren 1524. godine, a fratri koji su boravili u njemu bili su ubijeni. Slično se dogodilo i s mostarskim samostanom nekoliko desetljeća kasnije. S vremenom su fratri sve svoje snage usmjerili na prikupljanje novca za održavanje samostana i za plaćanje džulusa (porez koji se plaćao prilikom promjene na prijestolju) koji se u vrijeme krize u Osmanskom Carstvu morao platiti i nekoliko puta godišnje. Fratri rodom iz Hercegovine bunili su se protiv takve provincijske politike koja je dosta štetila pastorizaciji Hercegovine.
Treba imati na umu da je pod Osmanlije pao samo središnji i istočni dio današnje Bosne, a ostatak se i dalje nalazio pod kršćanskim vladarima. U ovim su područjima također djelovali franjevci pa se na njih nije odnosila Ahdnama nego su oni bili jedni od glavnih zagovaratelja oslobođenja zauzetih područja. Ovaj nepovoljan položaj nije obeshrabrio fra Franju Zlatarića Dubrovčanina i fra Marina iz Slanog ili Korčule da traže od pape Siksta IV. posebne privilegije u kojima im je bilo dopušteno oformiti samostalnu kustodiju neovisnu od Bosanske vikarije.
Fra Rufin Šilić, jedan od najpoznatijih hercegovačkih fratara i teologa nakon Drugoga svjetskog rata, posljednje godine svoga života proveo je u Njemačkoj u mjestu Blankenauu i tu je čuo za događaje u malenom selu Bijakovići u župi Međugorje. U svome je Dnevniku bilježio što je sve čuo o ukazanjima i obraćenjima te svoje dojmove u vezi njih. Mi ćemo ovdje donijeti pabirke iz njegova Dnevnika i pročitati kako je od skeptika postao ''neophyta'' iliti mladi obraćenik jer su ovi događaji u njemu probudili mladenački žar vjere.
Crkva se u ovo vrijeme suočava s nečim što do tada nije vidjela. Javljaju se razni pokreti koji je pokušavaju destabilizirati. Tu je i novi društveni sloj, građanstvo, koje dolazi u sukob sa strukturama Crkve. Carevi je SRC-a pokušavaju podvrći pod svoju vlast, a ona je sama grcala u svojim problemima. No Bog nikada ne zaboravlja svoju Crkvu nego je čuva šaljući joj svete ljude koji joj pokazuju pravac kojim treba ići. Jedan od njih je i sveti Franjo, a o njemu će biti govora u sljedećim tekstovima.
Nakana nam je nizom tekstova tematizirati život svetoga Franje Asiškoga tako da ga pokušamo bolje razumjeti i vidjeti ima li nam on i danas što reći. U ovome ćemo se pokušaju koji smo nazvali Franjevačka škola osvrnuti na povijesni kontekst u kojemu je iznikao sveti Franjo, zatim ćemo donijeti njegov životopis i označiti glavne naglaske franjevačke duhovnosti. Posljednji će pak tekst nastojati prepoznati aktualnost Franje i franjevaštva u današnjemu trenutku.
