Često se u našem narodu zna čuti za nekoga: Vidi se da je on s njim u rodu. Možemo li mi za sebe reći da smo bliski Isusu i da...
Kakvo je moje srce? Usko ili široko? Je li oko njega postavljena bodljikava žica i dvometarski zid s kamerama na svakom ćošku, ili se u njemu uvijek može naći fildžan...
Dajmo taj prljavi posao Isusu, on ima iskustva i zna što točno treba učiniti. On se već dugo bavi preuzimanjem našega jada na sebe.
On je žrtvovao svoje dostojanstvo, svoj ugled i sve što je imao kako bismo mi živjeli. Otišao je i korak dalje te je prolio svoju krv i umro na križu.
Je li ova „starudija“ i danas aktualna i ima li smisla čitati nešto što je bilo in u vrijeme naših prabaka i pradjedova, procijenite sami.
Zašto me je stvorio? To je zagonetno pitanje, no najbolji odgovor je jer je želio podijeliti što ima, želio je imati koga ljubiti, želio je da njega slobodnom voljom netko...
Ako vjerujemo u ono što ispovijedamo svake nedjelje, onda molimo i zazivajmo Duha Svetoga da u nama probudi svoje darove da ga i mi slavimo poput prve Crkve.
Isus definitivno odlazi Ocu. Fizički više neće biti prisutan u svijetu, ali hoće njegovi učenici, i zato Isus moli za njih.