Mt 13,44-52
U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Jeste li sve ovo razumjeli? « Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.« Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.
U moru Kristovih prispodoba o kraljevstvu nebeskom, prve dvije iz današnjeg evanđelja posebno me se doimaju. Isus kaže: „Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.“ (Mt 13,44-46)
Iako se razlikuju u pojedinostima, obje prispodobe završavaju na isti način: čovjek prodaje sve što ima kako bi stekao ono što je pronašao. I to nije odricanje od nečega, već od SVEGA. Na prvi pogled čini se da je u središtu obiju prispodoba odricanje. Međutim, Matej kod prve prispodobe donosi zanimljiv detalj: „i sav radostan ode“. Upravo je ta rečenica ključ za razumijevanje poruke koju nam Gospodin ovim prispodobama želi prenijeti.
Čovjek ne prodaje sve kako bi pronašao blago. Naprotiv, on prodaje sve zato što ga je već pronašao. To je bitna razlika. Njegovo odricanje nije uvjet za radost, nego njezina posljedica. Kad bi ga netko promatrao sa strane, možda bi pomislio da je nerazuman. Tko još prodaje sve što ima zbog jedne njive? No on zna nešto što drugi ne znaju. Zna da se u toj njivi krije blago čija vrijednost nadilazi sve što posjeduje. Zato njegova odluka nije očajnički rizik, nego razuman odgovor na ono što je otkrio.
Nije li upravo tako i s našim odnosom prema Bogu? Kršćanstvo se često svodi na popis onoga čega se treba odreći: vremena, navika, grijeha, vlastitih planova… I doista, Isus traži da ga stavimo ispred svega. Ali to nikada nije cilj sam po sebi. Bog od čovjeka ne traži da ostane praznih ruku. Traži da se odrekne manjega kako bi mogao primiti ono veće.
Problem nastaje kada pogled zadržimo na onome što ostavljamo, umjesto na onome što dobivamo. Tada se vjera lako pretvori u teret. No onaj tko je barem malo iskusio ljepotu života s Kristom shvaća da ono čega se odrekao nije usporedivo s onim što je primio. Zato evanđelist nije slučajno zapisao da je čovjek otišao sav radostan. Radost nije nagrada koja dolazi na kraju njegova odricanja; ona je razlog zbog kojega se uopće mogao odreći svega.
Možda nas upravo to Isus danas želi upitati: Jesam li doista otkrio blago? Jer samo onaj tko je pronašao blago može s radošću ostaviti sve ostalo. Ako nam je vjera samo niz obveza, možda nije problem u težini križa, nego u tome što još nismo dovoljno upoznali Onoga zbog kojega ga nosimo.
