Izveli su fra Zvonku i petoricu njegove subraće iz kuće, poveli ih sa sobom i ubili. Oni koji su živjeli sa fra Zvonkom, u svojim svjedočanstvima i sjećanjima govore kako je bio tih i povučen, ali pouzdan prijatelj kome se moglo vjerovati. Također svjedoče kako je ostavio dojam istinskog navjestitelja evanđelja, te da je bio požrtvovan svećenik.
Istoga dana kada je došao na ovaj svijet, 7. veljače 1915., otac Mate i majka Anica odnijeli su malog Petra na krštenje. Krstio ga je tadašnji župnik njegove rodne župe Posuški Gradac, fra Mirko Matijević. Prva četiri razreda pučke škole Petar je završio u Grudama. Ugledavši se na strica fra Gabru, u njemu se rodila želja da i sam postane fratar i svećenik, te 1928. godine odlazi na daljnje školovanje u širokobriješku gimnaziju. Nakon završenih šest razreda, Petar oblači redovnički habit i odlazi u novicijat na Humac.
Nakon godinu dana provedenih u novicijatu Petar se vraća u školske klupe, ali ne više kao Petar nego kao fra Zvonko. Završava još dva razreda gimnazije te potom odlazi na studij u Mostar. Tijekom svog školovanja na Širokom Brijegu, fra Zvonko se nije isticao odličnim ocjenama i izvrsnim uspjehom. Uglavnom je prolazio s dobrim ocjenama, a u sedmom razredu je čak pao iz matematike. No, u izvješću tadašnjeg odgojitelja fra Tugomira o fra Zvonki, piše kako je marljiv i punktualan, te da poprilično moli.
Za svećenika je zaređen 1940. godine, te svoj studij nastavlja u Mostaru. Fra Zvonko i njegova generacija nisu imali priliku za nastavak studija u inozemstvu zbog ratnih neprilika. Ovo je samo jedna u nizu nedaća koje fra Zvonko doživljava u tim teškim vremenima. Godine 1942. završava studij te započinje svoje pastoralno djelovanje.
Tadašnja uprava Provincije ga raspoređuje na Humac, gdje je živio s još osamnaestoricom braće. U početku je obnašao službu župnog vikara, ispovjednika i propovjednika, a kasnije mu je povjerena i služba vjeroučitelja u Ljubuškom. Nakon dvije godine fra Zvonko šalje dopis provincijalu u kojem traži premještaj s Humca, a razlog je bila bolest koju je prouzrokovala slaba prehrana. Također, u tom dopisu govori kako je stanje humačkog samostana kukavno i jadno.
Fra Zvonkina želja se ubrzo i ostvarila. Sjednica uprave Provincije, koja je bila 16. svibnja 1944., imenovala ga je kapelanom u Mostarskom Gracu. Župnik ove brdske župe bio je fra Zlatko Sivrić, a uz fra Zvonku za pomoćnika mu je bio određen i fra Dobroslav Šimović tadašnji profesor u širokobriješkoj gimnaziji. Uz njih, za tu su župu imenovani i fra Mirko Magzan i fra Bruno Raspudić koji su bili svećenici, ali su i dalje studirali u Mostaru.
U međuvremenu je župnik fra Zlatko slomio nogu, te nije mogao izvršavati svoje župničke dužnosti. Plan je bio da fra Dobroslav mijenja bolesnog župnika, no već 31. svibnja 1944., tadašnji provincijal fra Leo Petrović šalje pismo biskupu Petru Čuli. U tom pismu moli biskupa za dodjelu pastoralne ovlasti fra Zvonki kako bi on mogao mijenjati župnika fra Zlatka. Biskup je odmah sutradan dao svoj pristanak, a fra Dobroslav, čini se, nikada nije ni došao u Mostarski Gradac.
Fra Zvonko se brzo i dobro snašao u novoj sredini i novoj ulozi. Iz pisma koje je poslao provincijalu fra Leu može se iščitati kako je često išao u bolnicu i samostan posjetiti bolesnog fra Zlatka, te kako je jako zadovoljan premještajem. No fra Zvonko ni ne sluti da će upravo u toj novoj i njemu dragoj sredini, na tragičan način, dočekati završetak svog ovozemaljskog života.
Ranije spomenuti fra Mirko i fra Bruno su nakon nekog vremena odselili iz Mostarskog Graca te su, za razliku od drugih, preživjeli rat. Petorica fratara iz širokobriješkog samostana dolaze u župnu kuću u Mostarski Gradac, a to su bili: fra Krešimir Pandžić, fra Augustin Zubac, fra Roland Zlopaša, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac. Njih petorica došli su kod fra Zvonke kako bi se sklonili od nedaća i strahota rata u Širokom Brijegu. Nedugo zatim, fra Zlatko odlazi na liječnički pregled u Mostar, a partizani dolaze u Mostarski Gradac. Izveli su fra Zvonku i petoricu njegove subraće iz kuće, poveli ih sa sobom i ubili. Oni koji su živjeli sa fra Zvonkom, u svojim svjedočanstvima i sjećanjima govore kako je bio tih i povučen, ali pouzdan prijatelj kome se moglo vjerovati. Također svjedoče kako je ostavio dojam istinskog navjestitelja evanđelja, te da je bio požrtvovan svećenik.
Gospodine, primi u svoje kraljevstvo sve koji su ti vjerno služili u tišini i predanosti, naviještajući tvoju Riječ životom i primjerom. Daj i nama milost da u poniznosti, pouzdanju i požrtvovnoj ljubavi budemo vjerodostojni svjedoci tvoga evanđelja. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Literatura
Fra Častimir MAJIĆ, U nebo zagledani, Široki Brijeg – Zagreb, 2012., 51-53.
Fra Robert JOLIĆ, Fra Zvonko Grubišić (1915.-1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 269-277.
