Danas je također česta ova pojava formalnosti vjere: činiti ono što se od nas traži: odlazak nedjeljom na svetu misu, poštivanje vjere, odrađivanje pobožnosti i slično. Mislimo da smo blizu Boga, no srce nam je daleko.
Iv 20,19-31
Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Njih desetorica, bez Tome i Jude, bili su zajedno u jednoj prostoriji i evanđelje naglašava kako su vrata bila zatvorena. Pa logično da su bila zatvorena! Kao da u to vrijeme nije postojao brzi i nevidljivi serijski ubojica poznatiji pod imenom Propuh. Učenici su htjeli izbjeći bol u vratu i leđima pa su se osigurali. Medicina nije bila baš napredna, a fizioterapeuta ni na vidiku. Tko se na vruće opeče i na hladno puše! Vjerojatno se mogla i čuti ona poznata rečenica: „Zatvori vrata, nisi se na brodu rodio!“ Svakako bolje spriječiti nego liječiti!
Šalu na stranu, propuh je samo jedan od razloga zbog kojeg su učenici stavili katanac na vrata i ne proviruju vanka. Od propuha bole leđa i vrat, a od Židova strahuju za goli život. Vođu su uspjeli obeščastiti i ubiti, a sada je došao red i na sljedbenike. Sve se brzo izdogađalo. Od popularnosti i divljenja svjetine, do razočarenja, poraza i skrivanja. Onaj za koga su mislili da je Mesija, koji je s njima činio čuda i obećavao im novi život, nestao je, mrtav. Ne izlaze vani i ne otvaraju vrata, izigrani su, sve im je palo u vodu, a vjerovali su mu, voljeli ga i sve ostavili kako bi bili s njim.
Učenici su tri godine bili bliski Isusu, a sad su opet razočarani i u strahu. Kako onda da mi danas nakon dvije tisuće godina budemo drugačiji? Nismo imali priliku fizički družiti se s njim, slušati ga, razgovarati s njim oči u oči, šetati s njim, biti s njim za istim stolom… no, nismo li? Postoje prije i poslije učenici! Učenici prije su poštivali Isusa, radili što im kaže, slijedili ga i slušali, no nisu imali dovoljno vjere i hrabrosti istupiti i riskirati svoj život kada je to trebalo. Bilo je previše strahova, kalkulacija i nesigurnosti. Danas je također česta ova pojava formalnosti vjere: činiti ono što se od nas traži: odlazak nedjeljom na svetu misu, poštivanje vjere, odrađivanje pobožnosti i slično. Mislimo da smo blizu Boga, no srce nam je daleko.
Ali učenici poslije doživjeli su osobni susret sa Živim, Uskrslim, koji im u nevolji svojim ranama donosi mir. Pokazuje im kako se isplati boriti za ono što vjeruješ, za veći cilj, pa i pod cijenu vlastitog života. Nakon tog susreta učenici su spremni istupiti i riskirati, a svi strahovi su nestali. Nema više straha za život, a i prozor su zatvorili pa nema više propuha – površnih i iracionalnih strahova koji udaljavaju od konačnog cilja: od Boga. Isus svoje obećanje prije rastanka ispunjava. Šalje Branitelja, Životvorca, onoga po kojemu će davati život klonulim dušama svojih učenika. Sada više ne strahuju od Židova, sada im je jedini strah da ne odlutaju od Krista, od osobnog susreta s Njim, da im se vjera opet ne pretvori u puko ispunjavanje obaveza i pravila. Ne mogu se više zadovoljiti formalizmom kada znaju da postoji nešto bolje, nešto više. Susret s Uskrslim mijenja sve.
Nadalje u ulomku čitamo kako prvi put Toma nije bio s učenicima. Možda je vani tražio Boga nadajući se da će ga negdje susresti, da ipak Veliki petak nije kraj. Gdje god bio, činjenica je bila da se nije sakrio, nije zatvorio vrata. Po povratku, učenici mu prepričavaju događaj, ali Tomina tvrdoglavost je jača. Ne želi svoju vjeru temeljiti na tuđem iskustvu i doživljaju, na rekla-kazala, već želi istinski, osobni susret s Bogom. Toma traži Boga, traži njegove rane. Isus dolazi na Tomin poziv, a Toma svoju rečenicu „Gospodin moj i Bog moj“ kasnije potvrđuje i misionarskim životom u Indiji i mučeničkom smrću. Opet susret s Uskrslim mijenja sve.
Gospodin čezne za nama, želi nas, a to je pokazao svim što se dogodilo prošli tjedan. Želi svakog kojeg je stvorio. Tražimo i mi Gospodina. Tražimo Uskrslog, susret s Njim koji će i nas mijenjati, da nas površni strahovi i nesigurnosti ne guše u življenju.
