Fra Radoslav je bio bogobojazan čovjek, svetog redovničkog ponašanja, a propovijedao je kao da govori iz duše duši. Godine u kojima je živio fra Radoslav bile su sve osim jednostavne, ali njegov život kao da je išao jednostavno.
Ivan Vukšić rođen je 5. prosinca 1894. u Studencima kraj Ljubuškog, kao četvrto od sedmero djece u obitelji. Djetinjstvo mu je bilo je tipično hercegovačko: velika obitelj, težački poslovi i skroman život. Pošto odlučuje postati fratar, upisuje Gimnaziju na Širokom Brijegu. Još dječak, Ivan po završetku školovanja na Brijegu, odlazi na Humac gdje oblači franjevački habit i uzima ime fra Radoslav. Godine su to bile koje se i danas pričaju po Hercegovini. To su godine gladi, godine fra Didaka. Puno toga nije išlo jednostavno. Završetkom novicijata i bogoslovije u Mostaru, opet se vraća na svoj Brijeg i u svoju Gimnaziju. Godine 1917. zaređen je za svećenika. Tamo će predavati dvije godine, nakon čega ide u Beč na doktorski studij filozofije i matematike kako bi, po povratku, predavao u Gimnaziji.
Taj isti Brijeg će ga obilježiti za cijeli život. On mu je omogućio sve: školovanje, predavanje, ravnateljstvo i svjedočku smrt. Brijeg je bio njegov Tabor: ondje se preobrazio od dječaka do studenta, od učenika do profesora i ravnatelja, od bogoslova do fratra, svećenika i svjedoka vjere. Njegov križni put je imao samo tri postaje: samostan, crkva i Gimnazija.
Po povratku iz Beča predaje 14 godina kao profesor filozofije, matematike i fizike, nakon čega nasljeđuje fra Dominika Mandića i preuzima 1939. godine ravnateljstvo Gimnazije. Vrijeme koje je dolazilo nije bilo lakše od onog vremena gladi, dapače, bilo je puno gore.
Zbog teških vojnih sukoba i napredovanja komunističke vojske fra Radoslav se s još sedmoricom braće i nekoliko đaka skriva u hidrocentrali na Lištici. Kada se paljba smirila odlučili su poći nazad u samostan gdje su ih komunistički vojnici uhitili. Odvedeni su negdje prema Zagvozdu i ubijeni. Uslijed velikih napora i ekshumacije, nikad nisu potvrđeni fra Radoslavovi ostaci.
Fra Radoslav je volio svoj Brijeg i svoju Gimnaziju. Jedan svjedok piše da je Gimnaziju čuvao kao svoju dušu. Kako navode njegovi učenici i poznanici, fra Radoslav je bio bogobojazan čovjek, svetog redovničkog ponašanja, a propovijedao je kao da govori iz duše duši. Godine u kojima je živio fra Radoslav bile su sve osim jednostavne, ali njegov život kao da je išao jednostavno. Izdiže se iz gladi, neimaštine, nevoljā i rata i viče da postoji mogućnost i nada. Njegov život to pokazuje, zato i nama danas svijetli kao svijetlilo u svijetu (1 Fil 2,15).
Svemogući vječni Bože, ti koji si svjetlost i radost našega života, pogledaj blago na nas, svoje koji si u ljubavi stvorio i daj da u teškoćama života budemo zagledani u Tebe, jedino svjetlo.
Literatura
Fra Častimir MAJIĆ, U nebo zagledani, Široki Brijeg – Zagreb, 2012., 249-252.
Fra Ante MARIĆ, Dr. fra Radoslav Vukšić (1894.-1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 1107-1135.
