To je Isusov odgovor na židovsko divljenje Hramu, za nešto što su ovi mislili da je nešto najsvetije. To je Isusov odgovor i opomena i nama kada sami sebe zateknemo govoriti od svemu dobrom i lijepom što imamo, a hvala Bogu, danas imamo. Upravo tada, kada se opustimo, padamo.
Lk 21,5-19
U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«
Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«
Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.
No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.
Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.
Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«
Na prvu, ovaj govor iz Lukina evanđelja, čini se da govori o posljednjem sudu, Isusovom ponovnom dolasku, a zapravo on govori i ovom vremenu u kojem smo sada.
Što se od navedenih Isusovih znakova ne događa i danas? Zar ne ustaje narod protiv naroda, ili zar već sad nema potresa i velikih prirodnih katastrofa? Zar nema gladi i pošasti ili zar već sad ne predaju i ubijaju one koji govore Svevišnji o tebi? Onda mora da će brzo kraj?
Ovaj ulomak koji Crkva danas donosi započinje jednostavno, svakodnevno: govorom o ljepoti Hrama. Možemo si zamisliti ispred predivnog hrama optočenog zlatom, stoje ljudi i dive se ljepoti Hrama, kao i mi kad dođemo ispred neke gotičke katedrale. I taj je Hram zaista bio lijep, najljepši ikada. U taj je Hram židovski narod uložio sve, njegove mjere su bile diktirane od Boga, bio je u središtu političkog, trgovačkog i duhovnog Jeruzalema i vidio se iz svakog dijela grada. Židovima je taj Hram ukratko bio sve. Ali Isus u njihov, naizgled miran i jednostavan svakodnevni govor, ulazi snažno. Razdire monotoniju njihova govora i razgovor skreće u potpuno novi smjer, ništa od ovog što vidite neće ostati. To je snaga susreta sa Živim: ništa ne ostaje kao prije.
No, židovsko divljenje Isus prekida proročanstvom, koje se na kraju krajeva i ostvarilo, tridesetak godina nakon ovog govora. A, jer Židovi ištu znake, pitaju Isusa o vremenu kad bi se moglo dogoditi, jer ako Hram padne neminovno dolazi i kraj svijeta. Na to im Isus donosi popis stvari ili znakova koji će pratiti sudnji dan: ratovi, mržnja, osude, progonstva i ubojstva, prirodne katastrofe… Zar se danas, kad se udaramo u prsa na spomen tolerancije govora i slobode mišljenja, ne ubijaju oni koji govore o Evanđelju? Usudio bih se reći da Crkva nikad nije bila progonjenija. Što rade pobunjeničke vlasti u Nigeriji, Južnoj i Latinskoj Americi, osobito u Kolumbiji i Venezueli? Što je s javnim ubojstvom mladog američkog govornika Kirka? Ili što je bilo za vrijeme dva Svjetska rata? Što će biti sutra? Očito je onda da je, po Isusovu govoru, svako vrijeme obilježeno znacima sudnjeg dana.
Cijeli ulomak govori o tim znakovima koje Isus nabraja, ali naglasak nije na njima; znakovi se samo nižu jedan za drugim, sve do vrhunca kad na kraju ulomka Isus kaže: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Ta postojanost je prijevod grčke riječi koja označava, ne samo postojanost, nego i strpljivost, izdržljivost, stalnost. Ovaj, naoko, zabrinjavajući govor, zapravo je govor vjere. Da, bit će ratova, progonstva, ubijat će vas, rušit će vam crkve, zamrzit će vas zbog imena moga i mrze vas već 2000 godina, ali se kraj nije dogodio. Postojanost, strpljivost, izdržljivost pojedinaca spasila je mistično tijelo Kristovo. Nama se isto događa, u nekim drugim okolnostima, lakšim ili težim. Ali od nas se traži isto: vjera i postojanost.
Ovaj govor se vuče kao lajtmotiv kroz sva Evanđelja: bit će teško, bit napada pa i od onih najbližih, bit će ratova i gladi, ali nećete biti sami. To je govor i obećanje Uskrsloga koji pred uzašašće govori svojima koji će biti progonjeni i neće im biti lako, ali neće biti sami nikada. Jer on, koji je tijelom bio vezan za područje Svete zemlje, po uzašašću je Sve i svugdje i šalje Duha Svetoga da bude naš vjerni pratitelj.
To je Isusov odgovor na židovsko divljenje Hramu, za nešto što su ovi mislili da je nešto najsvetije. To je Isusov odgovor i opomena i nama kada sami sebe zateknemo govoriti od svemu dobrom i lijepom što imamo, a hvala Bogu, danas imamo. Upravo tada, kada se opustimo, padamo. Ova nedjelja od nas traži svetu napetost, budnost, da ovo sve što imamo, nije loše, ali je krhko i propadljivo, i naš pogled uvijek mora biti usmjeren na njega, Početnika i Začetnika, jedinog Svetog. Iz tog pogleda vjere naša su svakodnevna djela obojena mističnom nadom koju samo Krist može dati. Ona su tada plod ljubavi i vjere, a ne straha od vječne propasti.
Samo je zid ostao od slavnog jeruzalemskog Hrama, pitanje je što je naš hram i što bi od njega ostalo da Krist danas dođe. Nedjelja je naš susret s njim, da prekine našu svakodnevicu i svrati pogled na ono bitno. To zove ova nedjelja. Ona propituje naše hramove koje sami sebi gradimo i kojima se divimo.
