To je obećanje vječne Božje blizine, koju nikakva fizička dimenzija ne može spriječiti. To je obećanje koje Krist govori samarijanki na zdencu: ženo, nema više klanjanja samo u Jeruzalemu, nego u Duhu i istini (Iv 4,21-24).
Lk 24,46-53
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u silu odozgor.«
Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bî na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.
Na svetkovinu Uzašašća, Crkva stavlja pred nas sam kraj Lukina evanđelja. I kod Marka i Luke, koji prenose pripovijest o uzašašću, događaj je stavljen na sami kraj Evanđeljā. Kao da hoće reći da je ispunjeno sve što je o njemu pisano. Ali nije tako! Ovo je sve, samo ne kraj; ovo je tek početak, a taj početak obećava sami Gospodin.
Da bismo razumjeli Kristovo obećanje, moramo se vratiti četrdeset dana unatrag: u dane prije muke. Ivan, kroz gotovo pet poglavlja (Iv 13 – 17), vuče jednu misao, jednu ideju. Ona kao da lebdi kroz različite događaje i pripovijesti: od pranja nogu učenicima, Judina prokazanja, rastanaka, proročanstva Petrove zataje pa sve do obećanja i Kristove velikosvećeničke molitve. Krist otvoreno kaže da od početka ne rekoh ovo jer bijah s vama. Očito im to nešto nije bilo potrebno jer su imali Isusa uza se. Ali u trenucima kad zna da će fizički otići, ne želi ih ostaviti same. Kako dirljiva gesta onoga koji je u najtežim trenucima ostavljen sam, pa i od svoga Oca. Nikad nećemo do kraja shvatiti Božju ljubav, brigu i nježnost za svoju djecu. Otvoreno im Isus zbori u tim recima (Iv 15,18-16,4) da im neće biti lako, da će ih svijet mrziti, izopćivati pa i ubijati. Ali ni u jednom retku ne kaže da će ostati sami. Pa i cijeli starozavjetni i novozavjetni savez je obećanje da nećemo biti sami. Pa i sama riječ savez nužno traži postojanje minimalno dvije strane. To je savez o kojem govori Ivan, to je Očevo obećanje koje spominje Luka. Bit ću s vama u sve dane života vašega. A da bi to ostvario, Isus šalje Branitelja, Duha Svetoga.
To je ono obećanje o kojem govori Luka u današnjem ulomku i ulomku prvog čitanja iz Djela apostolskih. To je obećanje vječne Božje blizine, koju nikakva fizička dimenzija ne može spriječiti. To je obećanje koje Krist govori samarijanki na zdencu: ženo, nema više klanjanja samo u Jeruzalemu, nego u Duhu i istini (Iv 4,21-24). Nije samo na jednom mjestu, u šatoru, u hramu, u Jeruzalemu, u crkvi, u svetohraništu. Nije samo blizak onima koji ga očima vide i ušima slušaju i ustima primaju. Sad je sve u svemu i svugdje.
Koje li nade i utjehe u ovome obećanju, najvećem od svih, kad sam Gospodin, kao da viče: „Nećeš biti sam, čovječe! Nikada! Nećeš proći moju samoću na križu. Da, bit će ti teško, ali nećeš biti sam!“ Nema grijeha koji ovo obećanje ne može oprostiti, nema daljine koju ne može prevaliti, nema tuge koju ne može utješiti, nema boli i rane koju ne može zacijeliti. Ovo obećanje Duha kojega Krist šalje svojim odlaskom razbija tamu ovoga svijeta. Dragi brate i sestro, koji ovo čitaš, ovo se tiče svakoga od nas. Ovo uskrsno obećanje zaista razbija sve dimenzije stvarnosti i dolazi tamo gdje nema nikoga: u samoće staračkih domova, na odjele intenzivnih njega, na ulice i ispod mostova, u samačke stanove i kuće. Dolazi napuštenim starcima i očevima u inozemstvu, prostitutkama i ženama koje čekaju svoje muževe, oboljelima od karcinoma i zdravima. Dolazi drogerašima i osamljenim svećenicima. Dolazi i viče: „Nisi sam! Nisi sam u svojim mukama i problemima, u svojima radostima i veseljima. S tobom sam u sve dane!“
Još jednu stvar iščitavamo iz ulomka na mjestu gdje Isus govori svojim učenicima da ostanu u gradu dok se ne obuku u silu odozgor. Luka tu koristi riječ koja se u grčkom izvorniku Novog zavjeta pojavljuje 27 puta i uvijek nosi značenje zaodjenuti se nečim. To je druga strana ovog Saveza: i ja sam aktivno uključen u Kristovo otajstvo, od rođenja, muke i smrti do uskrsnuća. Svaki dogovor, svaki savez traži od obje strane sudjelovanje. Netko će reći: „Pa ako je Krist sada svugdje, što mu trebam ja da ga nosim i naviještam?“ Jednostavno, jer ga drugi ne prepoznaju (Lk 24,16), ne traže, a ako i traže, mnogi ne znaju što traže. Ne znaju da postoji bolje, radosnije, ljepše i smislenije življenje. A Gospodin ne radi ništa na silu, ne tjera nikoga, nego u svojoj boli traži svoje izgubljene. U ovu predivnu priču upadam i ja na scenu. Jer to traži sklopljeni ugovor s Gospodinom, da ja koji sam susreo Živoga, Živoga pokazujem drugima. Tek kad sam ja zaodjeven Kristom, Krista mogu nositi drugima. Moje lice mora nositi Njegovu blagost, moje riječi moraju nositi Njegove riječi, moje tijelo mora naviještati spasenje i pobjedu. Mora Njega biti u meni. Jednostavno mora. Kako će profesor djecu učiti matematiku ako i sam ne zna tablicu množenja. Kako će otac naučiti djecu da budu dobri ako i sam nije dobar. Ne možemo drugima dati ono što nemamo.
Predivan je tekst nepoznatog autora koji donosi Crkva u službi čitanja na Veliku subotu. Na jednom mjestu poziva ovako: „Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani djelo ruku mojih! Ustani sliko i priliko moja. Stvoren si sličan meni!“ Nismo stvoreni za korizmu, nego za Uskrs.
I ovo uzašašće, nije odlazak, nego dolazak svima i svugdje. Ovo su dani kad se otvara Očev poklon koji je obećao, radosni uskrsni dani. Tražimo susret s Gospodinom, ostalo će nam pokazati. Neka nam ovi dani prođu u zahvali.
