Danas, kad novi papa uzima ime ovog potonjeg, stvari se nisu puno promijenile, čak dapače, nitko ne može pratiti napredak tehnologije. Ono što je sada, sutra je već zamijenjeno nečim boljim, većim, jačim.
„Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2,11) kaže anđeo pastirima kad se rodio Krist u Betlehemu. Ovih dana kao da se nešto slično ponavlja. Annuntio vobis gaudium magnum (Objavljujem vam veliku radost) viče s balkona Bazilike. Tada su ga iščekivali Izraelci, a danas cijeli svijet; tada se rodio Gospodin, Spasitelj, a danas njegov namjesnik.
Prvim riječima s balkona Bazilike papa pozdravlja: „Ovo je prvi pozdrav uskrsloga Krista, Dobrog Pastira, koji je dao svoj život za Božje stado.“ Kao da hoće reći: „Uskrsli i Živi, On je centar svijeta, On je bitan ovdje. I vi stado Njegovo, On je vaš i vi ste Njegovi!“
Nakon tih prvih riječi, predstavio je papa svoj grb i geslo koji jasno i nedvosmisleno pokazuju papinu teologiju i duhovnost, a nastavak su njegovog biskupskog gesla. Niz je to velikih umova, koji sve do danas održavaju vjeru u Živoga i Njegovu riječ. Niz koji započinje još filozofom Platonom, kasnije njegovim pristašama pokreta neoplatonizma. Sv. Augustin će preuzeti takvo mišljenje, a iza njega dvojica franjevaca sv. Bonaventura i bl. Ivan Duns Škot, potom Blaise Pascal, von Balthasar i mnogi drugi veliki umovi. Svi oni, od Augustina naovamo, živjeli su Riječ, živjeli od Nje i s Njom. Živjeli su oni osoban, intiman, gotovo mističan odnos sa Živim, a intelekta nisu zapostavljali. Dapače, svi su do jednoga bili nevjerojatni umovi čijim su trudom i radom proizašle neke od najvećih dostignuća matematike, filozofije i teologije. Pascal će nakon svog mističnog susreta s Uskrslim uzviknuti: „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, a ne filozofa i učenjaka. … Bog Isusa Krista!“ a paralelno će donijeti i neke od najvećih dostignuća matematike i fizike, osobito fizike fluida. Bonaventura će svojom filozofskom misli oblikovati misao kasnog srednjeg vijeka, a napisat će i djelo Put duše k Bogu, nakon svojih susreta sa Živim. A Augustin je prije njih prošao sito i rašeto tadašnjeg svijeta. Tražio smisao u različitim pokretima i ljudima, intelektualnim radnjama i sve ga je ostavljalo praznim dok nije prihvatio Riječ. Tolle lege, začuo je tada.
Danas, možda, više nego ikada, potrebna nam je suradnja razuma i vjere. Potrebna je svijetu koji više cijeni čovjeka s diplomom od onoga bez, u kojem onaj koji više zna više vrijedi, koji više ima više vrijedi, a da ne govorimo o društvenim mrežama, pregledima i slično. S druge strane onaj koji nema, kojemu je teško, kao da živi u Starozavjetnom mentalitetu, pa kuša Božju srdžbu. Svijet živi u dvije struje, od kojih svaka ima svoja zastranjenja; ova razumska sa svojim, ova duhovna sa svojim. Javila se i neka neobična kontradikcija: naglašena je vrijednost razuma, znanosti, materijalnih dokaza, a s druge strane kritičko mišljenje pojedinca je gotovo iščezlo. Vjeruje se u odgovore umjetne inteligencije, a da se itko ne zapita od kud i kako (a isti ti govore kako će umjetna inteligencija preuzeti svijet za par godina). Vjeruje se izjavama svakoga i svugdje a da se ne savjetuje zdrav razum. Čovjek zapravo nikad nije više vjerovao. Vjeruje svemu i svakomu osim Bogu. Nitko bolje to nije razumio od Augustina, zato nam je Augustin tako potreban danas.
Snažan tehnološki napredak, snažniji od one prve i druge industrijske, obukao je čovjeka plaštem bezvrijednosti, zamjenjivosti i neizvjesnosti. Čovjek je pun informacija, a s njima ne zna što da radi. Svijet je otišao u imaginarno, negdje tamo, gore na cloudu, svakako ne u realnost. Kada je Lav XIII pisao poznatu encikliku Rerum novarum (Nove stvari, 1891.), mislilo se da je svijet pogođen neviđenim promjenama. Industrija je bujala u gradovima, sela je gotovo nestalo, a radnik je bio cijenjen onoliko koliko je trebalo da se nađe drugi, bolji radnik. Svijet se okrenuo naglavačke u nekoliko godina. Danas, kad novi papa uzima ime ovog potonjeg, stvari se nisu puno promijenile, čak dapače, nitko ne može pratiti napredak tehnologije. Ono što je sada, sutra je već zamijenjeno nečim boljim, većim, jačim.
Mi vjerujemo i znamo da nema bolje, veće i jače od Njega, od susreta s Njim. Snažno to sažima papino geslo: In Illo uno unum. Nema mjesta borbi materijalno-duhovno. Nema više mjesta individualizmu i subjektivizmu koji su već obuzeli ovaj svijet, nego jedinstvo i zajedništvo. To nam treba danas: susret sa Živim, Uskrslim, Proslavljenim Kristom. Jer jedino taj susret razbija svaki individualizam, jer nema kršćanstva bez mnogih; i svaki subjektivizam jer je On mjerilo i referenca o koju se ogleda svaki čin našeg života.
Krist je došao na svijet kao čovjek. Radio je s ocem, molio se, družio se s prijateljima, večerao s njima, mučio se u problemima, u samoći, zapravo činio je sve što i mi činimo. Sve je on to činio i posvetio svojim Božanstvom da bi svaki naš čin bio posvećen Bogu. I zato što je On to tako radio i naši čini su blagoslovljeni i daju hvalu Svemogućemu Bogu: i oni intelektualni i oni materijalni i oni duhovni.
Ovih par rečenica želi sažeti ovih nekoliko radosnih dana i radosnih vijesti. Zbilja nam je potreban jedan takav koji će vratiti izvornu ljepotu čovjekova dostojanstva, njegove vrijednosti i koji će pomiriti vjeru i razum, a uništiti individualizam i subjektivizam.
U papinu pektoralnom križu nalaze se relikvije sv. Augustina i njegove majke sv. Monike. Njih dvoje su divan primjer da čovjek može do Boga i razumom i vjerom, i umnim radom i molitvom. Neka ga prati zagovor ovo dvoje svetaca. Radosna srca, molimo dobrog Gospodina, po Nedjelji dobrog pastira, da novoizabranom papi udjeli milost za vodstvo Njegove Crkve.
