Naš je rad blagoslovljen i taj naš maleni, često i jadni doprinos u rukama Gospodina postaje čist, svet i velik, ma koliko naše namjere bile manjkave.
Lk 12,13-21
U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«
Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«
„Jelena je bila nastavnica, poprilično stroga, živjela sama, neudata. Život je nije mazio. Rat, izbjeglištvo, ponovno sve novo… grad, život, prijateljstva, zidovi… Osigurala sebi mirovinu od koje je mogla lijepo živjeti. Deset dana nakon zadnjeg dana na poslu, preminula je u svojoj kući. Nije podigla svoju prvu mirovinu.“
„Mario i Marija su bili tipičan hercegovački radnički par. Radili su puno da bi svojoj djeci omogućili dobro obrazovanje. Kad su posustali od borbe sa sustavom, otišli su u inozemstvo. Omogućili su djeci sve, školovali ih. Djeca se oženila, a oni, kad su otišli u mirovinu, obnovili kuću na djedovini i vratili se sa željom da odmore u zasluženoj mirovini. U obnovljenoj kući nisu zajedno proveli ni mjesec dana; Mario je preminuo, a Mariju sam zatekao samu, u suzama, u lijepo obnovljenoj kući u predgrađu.“
Ovo su istinite priče s drugim imenima koje jako dobro opisuju ove Isusove današnje riječi. Svatko može još navesti sličnih primjera, pun ih je Mirogoj.
Što ako se moja duša zaiska večeras od tebe?
Što je to u nama Prijatelju da nas tako snažno veže za posjedovanje, za imanje? Je li to strah? Strah od slabosti, strah od pada, samoće? Ili je to želja za uživanjem i bijeg od rada i truda? Je li to pohlepa? Ili sebičnost? Ulažemo u djecu, zidove, škole, papire… samo ne u tebe. Toliko puta smo čuli da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti. Znamo da su faraoni gradili piramide, trpali u njih pusto zlato, ne bi li ponijeli to sa sobom negdje gore, gdje im je već to nešto bilo. Mi im se danas smijemo, a radimo gotovo isto; samo je materija drugačija. Propovjednik piše prije 2500 godina današnje prvo čitanje i kaže da se čovjek trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. Evanđelisti prenose Isusove riječi u kojima se to isto može iščitati.
U ovih dvije tisuće i kusur godina o ovoj temi je napisano toliko toga, ali i dalje nismo ništa iz toga napisanog naučili. Znao je to Propovjednik, znao je to Isus, znamo na kraju i mi, ali opet ništa, sve isto. Sijemo žito i očekujemo voće; sijemo posao, djecu, službe u Crkvi, a očekujemo mjesto kod tebe. Ne ide. I to dobro znamo. Znali su to i sveci, samo što su oni primjenjivali to što su znali. Ni nama ne nedostaje znanja, nama nedostaje djelovanja i vjere. Bilo kako bilo, ništa novo; što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. (Prop 1,9)
Crkva stavlja pred nas danas ulomak iz Lukina evanđelja. Ono započinje pitanjem Isusu nekoga iz mnoštva. Očito taj netko nije bio baš zanimljiv dok mu evanđelist ne navodi ime. Evanđelistu je zanimljiv ubogi Lazar, Marija i Marta od prošle nedjelje, i takvi kao oni, a ne ovaj koji pita pitanje koje Gospod sluša od kad je omogućio čovjeku da misli. Taj netko pita nezanimljivo pitanje, a Isus, u svom stilu, odgovara gotovo ironičnim pitanjem. Vjerujem da su se roditelji koji imaju više male djece naslušali ovog pitanja. Tako zvuči i ovo pitanje koje upućuje taj netko – djetinjasto: „Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.“
Materijalno nam nije problem, posjedovanje nam nije grijeh, tijelo nam nije zlo, pa i sam je Gospod, da nas spasi, uzeo to tijelo. Jeo je i pio u kući svojih roditelja, radio i zarađivao sa svojim ocem. Čak štoviše, rad, tijelo, plaća, jelo, piće, sve je posvećeno jer ga je Svevišnji posvetio svojom prisutnosti. Zato smo mi sustvaratelji. Naš je rad blagoslovljen i taj naš maleni, često i jadni doprinos u rukama Gospodina postaje čist, svet i velik, ma koliko naše namjere bile manjkave. Sjećam se govora jednog našeg starog fratra, koji se obraća starom majstoru s Filipina, koji je omogućio u Međugorju istovremeni prijevod na 20 jezika, i kaže mu da radi problem đavlu. A majstor će na to zbunjeno: „Pa zašto, kako?“ a on odgovara: „Zato, jer omogućuješ da se Božja riječ još više i dalje prenosi.“
Zato u današnjoj prispodobi Isus ne veli da je loše to što je rodilo žito, nego mu je očito zasmetao čovjekov stav prema tome. I mi danas svi uživamo u dobrima koja su drugi radili. U kućama, samostanima, u tehnologiji, automobilima, znanosti… rijetki su počeli iz ničega. Svi su gradili na nečemu prethodnom. Mnogi koji su nam ovo sve danas omogućili su nepoznati. Rijetki su poznati znanstvenici; ljudi u laboratorijima, majstori, radnici, skriveni od svjetala i novina, koji su omogućili današnji svijet, većinom su nepoznati. I to je realnost. Rijetko će se naći čovjek koji bi se vratio u vrijeme bez vode, struje, mobitela, automobila i svega ostaloga (možda na par dana). A ni Isus to ne traži od nas. Ne traži da se odreknemo automobila, boljeg zdravstva ili mobitela. Ovdje je stvar o prioritetima.
„Što će ostati“, pita Isus, „kad ti se duša zaiska?“ To što si ulagao cijeli život u zidove, nije loše, ali ne možeš zidove ponijeti sa sobom prijatelju. To što si cijeli život gurao karijeru i izgradio dobar glas o sebi, nije loše, ali se fotelja kod Isusa ne može zaraditi diplomom. Briga o djeci, o zdravlju, nije loša, ali ne otvara vrata kod sv. Petra. Duša može samo ponijeti ono što je izgradila na i u ljubavi. To vrijedi pred Bogom i ono što drugi za nas donesu pred Boga. Pavao će najbolje sažeti sve napisano: „Što tko sije, to će i žeti.“ (Gal 6,7) Zidovi su potrebni, karijera je potrebna, tijelo je potrebno jer je potrebno prehraniti obitelj, djecu, ali ima nešto što je nužno i potrebnije: Ljubav. Kako lijepo majka Crkva donosi prošle nedjelje evanđelje o Marti i Mariji, o onom što je dobro, a što bolje; što bitno, a što bitnije. A ove nedjelje to isto govori, malo jačim jezikom. Isus tada govori ženama, govori im nježno, ženski. Ove nedjelje govori muškarcima, govori im malo surovije, otvorenije. „Što će biti kad umrete?“ pita ih i odmah odgovara: „Obogaćujte se u Bogu! U djelima koja su njemu mila, u onome što duša može sa sobom ponijeti.“
Ovo su riječi koje nas podsjećaju na prvu ploču Dekaloga, na prvu zapovijed: tko ti je na prvom mjestu? Tko je tvoj bog? Sigurno nije neki poganski bog, bog neke druge religije, nego ego, služba, posao, projekt, dijete… ima ih toliko koliko ima i ljudi na Zemlji. Samo se drugačije nazivaju. Prva zapovijed nije zabrana ubojstva, bludi, krađe nego uputa da Bog bude prvi i jedini u svemu. Ostali prijestupi smo slijede iz nepoštivanja prve zapovijedi. Zato bi Gospod trebao biti prvi, ostalo će se nadodati. (Mt 6,33)
Ovaj ulomak koji donosi Luka ove nedjelje je ispit savjesti; trebali bi ga raditi svaku večer. Ne samo zato da priznamo grijehe, nego da sutra budemo bolji ljudi.
Što ako se moja duša zaiska večeras od tebe?
