Fratri su ga većinom opisivali kao uzornog i pobožnog redovnika, dosta šutljivog i pomalo ozbiljnog lica, ali jako dobroga srca.
Život piše priče. Ne uvijek onako kako bismo željeli niti onako kako bismo mi sami isplanirali. Mnoge priče ponekad ostanu nedovršene ili prekinute prerano, barem u očima čitatelja. U nemirnim svjetskim zbivanjima kao što su nesretni ratovi, ubijanja i razaranja, teško je izvući smisao i napisati približno sretan kraj, ali ipak onda takve priče često nose najdublji smisao.
Postoje tako životne priče koje možda ne ostavljaju trag u naslovnicama svjetskih novina, najpopularnijih časopisa i velikih ekrana najpoznatijih nebodera, ali zato u Božjim očima ostavljaju neizbrisiv trag. Nedavno sam negdje naišao na jednu misao koja kaže da sve ono što nije vječno u vječnosti nije ni vrijedno. Obično ovu misao pripisuju C. S. Lewisu, jednom od najpoznatijih mislilaca 20. stoljeća, upravo tog stoljeća koje će sv. Ivan Pavao II. nekoliko puta nazvati „stoljećem mučenika“ zbog sustavnih, masovnih i strašnih progona totalitarnih režima toga vremena.
Režimi toga stoljeća zavili su u crno mnoge obitelji i narode pa tako i obitelji po mjestima skromne Hercegovine. Na ovom malom području patnje naroda i njihovih pastira nažalost bile su velike i to toliko da se o njima dugo godina nije smjelo ni govoriti.
Jedan od takvih primjera jest i franjevac Petar Sesar, krsnim imenom Marijan. Rođen 2. travnja 1895., a ubijen vjerojatno na početku veljače 1945. godine. Odveden zajedno sa skupinom župljana i pogubljen na dosad nepoznatoj lokaciji.
Kao drugo od sedmero djece iz obitelji Ante i Kate, rođene Ćuk, ovaj dječak svoje prve korake napravio je na Kočerinu, gdje je 1905. godine započeo pučku školu. Bio je među prvih deset učenika škole na Kočerinu koja je s radom započela upravo tada, a koju on završava četiri godine kasnije, 1909. godine. Te iste godine umire mu otac Ante. Nakon završene pučke škole, ovaj mladić htio je nastaviti svoje školovanje u gimnaziji na Širokom Brijegu sa željom postati svećenik, franjevac.
Uprava Provincije je 1909. godine objavila imena desetorice kandidata koji su položili prijemni ispit što znači da su primljeni u gimnaziju na Širokom Brijegu kao svećeničko-redovnički kandidati, a među njima i Marijan Sesar, odnosno ubuduće fra Petar. Redovnički habit oblači 17. rujna, baš na blagdan Rana svetog Franje. Je li tada mladi fra Petar mogao i pomisliti da će ga 31 godinu kasnije ova smeđa, trošna i propadljiva tunika koju je godinama nosio kao fratar, obući u bijelu, onu vječnu i nepropadljivu haljinu na nebu?
Život uistinu piše priče, a nakon završene gimnazije, njegova priča ide dalje. Od studija teologije i filozofije u Mostaru pa sve do Beča i Innsbrucka. U Beču je primio svete redove, a svoju mladu misu proslavio je u Münchenu 11. rujna 1921.
U pismu koje je slao Provinciji, spominje blage zdravstvene probleme, ali traži od Provincije da u Njemačkoj ostane još malo na iskustvu. To mu je i odobreno, i u Hercegovinu se vraća godinu dana kasnije na svoju prvu službu na Širokom Brijegu. Bio je samostanski vikar i kateheta, a zajednica mu je ubrzo povjerila i brigu oko upravljanja samostanskom blagajnom. Šest godina kasnije postaje gvardijan i župnik u istom samostanu, sve do premještaja u Tihaljinu, a zatim nepunu godinu dana provodi u Gorici. Odatle u pismu provincijalu navodi zdravstvene razloge iz studentskih dana i moli da ga se skine sa službe župnika. Odluka je prihvaćena i fra Petar odlazi u Mostar gdje je određen za tajnika i ekonoma Provincije. Tu službu vrši deset godina, a u međuvremenu je izabran i za definitora Provincije, što nam dodatno govori da je fra Petar bio cijenjen i da je uživao dobar ugled u zajednici. Godine 1943. određen je za župnika u Čapljini, posljednjoj stranici u knjizi njegove životne priče.
Fratri su ga većinom opisivali kao uzornog i pobožnog redovnika, dosta šutljivog i pomalo ozbiljnog lica, ali jako dobroga srca. Fra Častimir Majić spominje kako je fra Petar bio darežljivog srca te je njemu i njegovim kolegama iz generacije za ređenje fra Petar uručio Omega sat i Pelikan nalivpero kao dvije najvažnije stvari za svakog svećenika, vrijeme, odnosno točnost svećeničke službe i važnost konstantne teološke naobrazbe.
Točan datum i mjesto fra Petrove smrti nisu poznati, ali sigurno je da su njega i mnoge njegove župljane partizani odveli i ubili bez suđenja i bez bilo kakve dokazane krivnje. Najvjerojatnije se kao lokacija može uzeti jedna od dvije masovne grobnice u koje su pokopane žrtve partizana u Čapljini.
Mnogi svjedoci potvrdili su da su partizani zatekli fra Petra kako se moli pred svetohraništem, dok su ga oni kasnije optuživali da je pucao, imao oružje ili slično. Trebalo je opravdati zločin pa je i priča trebala biti promijenjena. Ipak, život piše priče.
Svezanog žicom oko ruku i okrvavljenog, fra Petra su izveli iz crkve te ga na ulicama Čapljine pridružili ostaloj zarobljenoj skupini Hrvata i odveli u selo Hotanj. Tamo su ih najvjerojatnije sve pogubili, a žene su pustili kući. Jedna starija žena, imenom Janja, prepričala je fra Tugomiru Soldi da je vidjela fra Petra koji je imao ozljede na glavi i licu, a da su mu ruke bile previše pritegnute. Unatoč tome, opisala ga je kao vedrog te da je cijelu skupinu ispovjedio i pripremio za smrt. Nakon što su se ispovjedili svi su se hrabro držali i poginuli za svoju vjeru i domovinu.
Iz svega ovoga može se pretpostaviti da je fra Petar pogubljen kao pojedinac u zločinu nad hrvatskim katoličkim pukom u Čapljini, a sve optužbe koje su postojale kasnije su nadodavane, mijenjane i izmišljane. Zlo se silno trudilo promijeniti priču služeći se lažima i raznim podmetanjima sve kako bi žrtve prikazali kao krivce. Istina, s druge strane, ne treba silu niti se služi lažima i podmetanjima. Ona ostaje vjerna sama sebi iako često biva ušutkavana i žrtvovana na razne načine i zbog različitih ciljeva.
Nažalost, zbog tame toga vremena i danas je teško rasvijetliti sudbinu stradanja hercegovačkog puka, a posebno njihovih franjevaca. Čak i desetljećima nakon stradanja bilo je zabranjeno govoriti o tome pa su mnoga sjećanja ljudi uminula zajedno s njima. Ipak, unatoč istrgnutim stranicama ove priče, neka nas njihovo svjedočanstvo ohrabri da i naša životna priča, kakav god kraj ona imala, bude ispisana s pomoću Božjom.
Molitvu nam, Gospodine, milostivo usliši! U Sinu tvome, kojega si od mrtvih uskrisio raste naša vjera: daj da se u iščekivanju uskrsnuća ovoga tvoga sluge fra Petra učvrsti i naša nada. Po Gospodinu našem Isusu Kristu. Amen.
Literatura:
Fra Mate LOGARA, fra Petar Sesar (1895.-1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 899-912.
Fra Tugomir SOLDO, Držanje katoličkog svećenstva u Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata, u: Hercegovina franciscana, 7 (2011.)
