Tko je upalio mrak?

    Zanimljivo je kako Crkva na ovu Petu uskrsnu nedjelju donosi odlomak koji se odvija neposredno prije Uskrsa, prije Isusove muke i smrti na križu. Već na prve riječi iz ovog ulomka Ivanova evanđelja i Judinim izlaskom iz blagovališta zaključujemo da je riječ o Posljednjoj večeri. Također, jedna kratka rečenica prije, a koja nije spomenuta u današnjem evanđelju glasi: “A bijaše noć.” (Iv 13,30) Zašto bi nas Crkva u ovom pouskrsnom, radosnom razdoblju, dok svjetlo Uskrsloga (još) nije izblijedilo, vratila u noć? U događaje prije Uskrsa, dane Isusove agonije, muke i smrti? Također i u crkvama primjećujemo da nas vazmena svijeća liturgijski i dalje obasjava, a vjerujem da ni u našim srcima svjetlo slavno Uskrsloga Krista koje je raspršilo tmine pameti i srca nije potamnilo. Zato današnje evanđelje na prvu kao da nas pomalo zbunjuje. Zar je sunce već zašlo? Zar je opet pao mrak? Iako nam se čini na prvi pogled neobično, Crkva nam danas ovo poglavlje stavlja s dobrim razlogom. 

    Tijekom korizme, a posebno Velikog tjedna, nekako smo bili usredotočeni isključivo na patnju koja dolazi. Pobožnost poput križnog puta, a i liturgijska čitanja svakodnevno su nas pripremala na Posljednju večeru i Judinu izdaju, tamu i tišinu Velikog petka i agoniju križa. Današnje evanđelje je zapravo uzeto iz događaja koji su se zbili u noći Velikog četvrtka, a razlog zbog kojeg ga Crkva ponovno, ali pomno stavlja pred nas je taj što sada na te događaje gledamo u svjetlu Uskrsnuća. Kad nakon Uskrsa pogledamo unatrag, na sve one događaje u Velikom tjednu za koje nas je pripremala korizma, gledamo sada drugim očima, očima Kristovog uskrsnuća. Nakon Uskrsa, ni križ se više ne čini tako težak ili tako strašan, nije okončanje, nije nešto s čime sve završava. Sam Krist nam je pokazao put da i mi u svom životu moramo proći kroz križ kao kroz vrata koja nas vode u Njegovu slavu. 

    U ovom kratkom evanđeoskom odlomku pet puta se spominje riječ proslavljen, proslavio, proslaviti… Paradoksalna je to slava, ona koja neprestano proturječi tadašnjim, a tako i današnjim mnogim očekivanjima. Njegova slava svoj vrhunac doživljava na križu, bez pljeska i oduševljenja publike. Istovremeno, križ kao vrhunac Božje slave, vrhunac je i Božje ljubavi prema nama. (⁠Usp. Iv 15,13⁠) To je ljubav koja je Judi oprala noge, unatoč Judinim životnim odlukama. Ta ista Ljubav već vjekovima pere noge čitavog svijeta unatoč tome što svijet često nakon toga bira otići iz blagovališta. Teško je objasniti tu ljubav. Kad netko upita nekoga od bračnih parova zbog čega točno voliš svoju suprugu ili supruga, obično ljudi na prvu krenu opisivati oči, osmijeh, neke određene karakteristike poput dobrote, jednostavnosti, vedrine itd..., ali možemo li reći da su oči ili osmijeh razlog moje ljubavi? Jesu li uistinu par imenica ili pridjeva koji mi prvi padnu na pamet pri spomenu ljubavi? Kako onda nekome opisati tu ljubav kad se čini tako nevidljiva? Ljubav koja je poput zraka bez boje, mirisa i okusa? Možda je zrak dobra slika ili barem moj jeftin pokušaj da objasnim ljubav. Jer da nema zraka, ja sigurno ne bi pisao ovaj tekst, a ako vama nestane zraka dok budete čitali ovaj tekst – potražite pomoć. Iskreno se nadam da nije zbog teksta.

    Ono što pokušavam reći je kako neke stvari uzimamo zdravo za gotovo. I tek kad ostanem bez zraka shvatim koliko je važan. Možda ne znam objasniti ljubav, ali svi znamo kako je to kad ljubavi nestane – tada nema ni života. Odnosno ima, ali kao i u trenucima kad ti ozbiljno nestane zraka, onda to više nije život već borba za preživljavanje. Kad u čovjeku nestane ljubavi onda on više ne živi nego preživljava. I bori se. Nerijetko u toj borbi nanosi štetu, sebi, Bogu i drugima oko sebe. Možda zato što ljubav nije nešto što se silom osvaja, zarobljava ili krade drugome, već se dariva u slobodi ne očekujući pritom ništa zauzvrat. Je li uzrok nažalost tolikih i sve češćih neuspjelih ljubavi u braku, obitelji ili prijateljstvu posljedica krivog pogleda na ljubav? Naših sebičnih prohtjeva, nerealnih očekivanja ili izmišljenih standarda koje postavljamo prema drugome tako da na kraju ni ne znamo što je ljubav? Ako pak ne znam što je ljubav, onda ne znam ni tko je Bog. Ne znam li tko je Bog, kako mogu reći da znam što je ljubav? Apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici otvara nam oči kad kaže:

    Svi naši napori da objasnimo drugome ili samima sebi što je ljubav neka se zaustave nad ovom Ivanovom rečenicom. Bog je ljubav. To je ljubav koja se ne zaustavlja kad je teško nego naprotiv - ide do kraja. (Usp. Ivan 13, 1) U dobru i zlu. U zdravlju i bolesti. Bog je ljubav. 

    Izraz “dječice” u današnjem evanđelju koji Isus koristi dok se obraća svojim učenicima izraz je duboke ljubavi i prisnosti. Ljubavi gotovo skandalozne, one koja govori Abba, Oče (Mk 14,36) što je za Židove toga vremena koji zbog strahopoštovanja nisu ni izgovarali ime Božje – bilo nepojmljivo. Također, zanimljivo je primijetiti kako Isus ne proslavlja samoga sebe, već Oca. Njegova slava nije usmjerena na njega samoga nego na Oca koji je na nebesima. U isto vrijeme Otac će proslaviti njega. Ovo mi pomalo zvuči kao da se vrtimo u krug. Mada to možda i nije tako loše jer je krug savršen. Nema početak ni kraj, a takva je i Božja ljubav prema nama. I to je ona ljubav kakvom Bog želi da mi ljubimo jedni druge.

    Istina, ljubav prema bližnjemu nije nam nešto novo. Kao zapovijed spominje se i u Starom zavjetu, a sada vidimo kako Isus donosi novu zapovijed: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.“ (Iv 13,34) Ova zapovijed razlikuje se od starozavjetne jer je mjera starozavjetnoj zapovijedi bio čovjek, a novozavjetnoj je Isus. Prva zapovijed se tako odnosila na jednakosti ljudi jednih prema drugima, a nova zapovijed temelji se na njihovoj jednakosti s Isusom. To možemo razumjeti tako da Isus ne poništava staru zapovijed već upravo suprotno – on je produbljuje ili možda bolje rečeno – svojom mukom, smrću i uskrsnućem upotpunjuje. To je ljubav koju nam Isus daje i na koju nas poziva: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13,35) Tako ljubav prestaje biti zrak, prestaje biti nešto nevidljivo i po nama prelazi u vidljivo i upečatljivo. Bog nas šalje svijetu oko nas, koji je nažalost sve više nalik noći u kojoj je Juda izišao iz blagovališta negoli jutru uskrsnuća, da donesemo tračak nade – da je Ljubav ipak vidljiva.

    Zato u ovom uskrsnom vremenu do Pedesetnice sjetimo se jedni drugih u molitvi. Molimo da Bog pošalje na svakoga od nas svoga Svetoga Duha da progovorimo jedni drugima jezikom ljubavi kako bi svi drugi kad nas vide mogli, kao i Tertulijan reći: „Gledajte kako se ljube, i kako su spremni jedan za drugoga umrijeti.“