Usredotočenost samo na sebe i na svoj ja uvijek je pogubno za drugoga. Ego tako raste i otvara se ali u isto vrijeme zatvara vrata za sve ono što novac ne može kupiti.
Lk 16,1-13
U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima:
»Bijaše neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje. On ga pozva pa mu reče: ‘Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!’ Nato upravitelj reče u sebi: ‘Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. Znam što ću da me prime u svoje kuće kad budem maknut s uprave.’ I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: ‘Koliko duguješ gospodaru mojemu?’ On reče: ‘Sto bata ulja.’ A on će mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.’ Zatim reče drugomu: ‘A ti, koliko ti duguješ?’ On odgovori: ‘Sto korâ pšenice.’ Kaže mu: ‘Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.’
I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.
I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.
Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?
Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«
Ove nedjelje, ako bismo površno pročitali ili u crkvi jednostavno prečuli evanđeoski odlomak koji nam Crkva stavlja na razmišljanje, mogli bismo jednostavno zaključiti da Isus hvali nepoštenog upravitelja. Moglo bi se činiti da poručuje kako nije tako loše, pa čak ni pred Bogom, ponekad biti pomalo nepošten. Takvo tumačenje lako nam dođe kao opravdanje, umirimo savjest, uvjerimo se da i naši postupci kojima smo nekoga možda oštetili ili povrijedili – nisu ništa strašno. Koliko puta se znamo tješiti riječima poput: „Ma treba se znat’ snać’!“ ili sličnim izrekama kojima pred drugima pokušavamo pokazati da je to normalno jer svi tako rade. Negdje sam pročitao jednu moćnu rečenicu koja kaže: „Zlo je zlo – čak i kad ga svi čine, a dobro je dobro – čak i onda kad ga nitko ne čini.“
Svakako, Isus ne hvali nepoštenje, nego pronicljivost upravitelja. On pohvaljuje njegovu snalažljivost, ali nas poziva da tu istu odlučnost i domišljatost primijenimo na ono što je dobro i pravedno, a ne na ono što je grijeh.
Na početku prispodobe čujemo kako neki bogataš ima upravitelja. Tko je zapravo taj upravitelj? Danas bismo ga mogli usporediti s poslovnim menadžerom – onim koji je zadužen za papire, financije i upravljanje poslom. Uzmimo kao primjer profesionalne nogometaše. Njihova glavna zadaća je igrati nogomet, a ne baviti se novcem. Zato gotovo svi imaju menadžera, osobu koja vodi njihove financije i donosi poslovne odluke umjesto njih. Dakle, menadžer odnosno upravitelj, nije gospodar, nije šef, nego onaj koji je zadužen da upravlja tuđim novcem.
O novcu je uvijek nekako nelagodno govoriti, iako novac sam po sebi nije niti dobar niti loš. Međutim ono što se dobiva odnosno što dolazi uz novac je nešto puno opasnije od samog novca – to je moć. To je ono što novcu i osobi koja ga ima daje vrijednost i opasniji je od samoga bogatstva. Osjećaj moći, superiornosti, više vrijednosti u odnosnu na onoga koji nema novca. Ne trebamo kopati preduboko da pronađemo dobar primjer, samo se prisjetimo Jude. Evanđelist Matej navodi da je Juda prodao Isusa za 30 srebrnjaka, što je u to vrijeme bila cijena jednoga roba. Vidimo dakle da Judi nije bilo stalo do novca kao takvog, nego do osjećaja moći. To se jasno vidi u njegovim riječima: „Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati?“ (Mt 26,15) Nije ga zanimalo koliko će dobiti. Važno mu je bilo ono što time stječe: osjećaj da je on taj koji odlučuje, da je on taj kojega se pita – osjećaj moći.
Usredotočenost samo na sebe i na svoj ja uvijek je pogubno za drugoga. Ego tako raste i otvara se ali u isto vrijeme zatvara vrata za sve ono što novac ne može kupiti. Tako Juda, premda loš, uvijek posluži kao dobar primjer; dobar primjer kamo vodi navezanost na moć i sebičnost i upozorenje što se događa kad novac i ego postanu važniji od ljubavi i vjernosti. Istina, novac i moć uvijek će nas privlačiti, čovjekova narav je takva, grešna, to nas čini ljudima i zato smo potrebni Boga, ali prava vrijednost čovjeka ne mjeri se onim što posjeduje, nego onim što daje. Vjernost u malome, poštenje u sitnicama, velikodušnost u svakodnevnim stvarima, sve to je izvan dosega novca.
Najvrjednije stvari u životu su besplatne: ljubav, dobrota, oprost, osmijeh – ne koštaju ništa, a mijenjaju sve. Mogu drugome dati ljubav potpuno besplatno, ali ako mu želim dati bocu vode, možda ću je morati kupiti. I jedno i drugo je potrebno za život. Bez vode ne možemo, ali bez ljubavi ne mogu drugome ni pružiti bocu vode.
Zato sve što imam – život, vrijeme, talente, odnose, obitelj i prijatelje – nije moje vlasništvo. Sve je dar koji nam je Bog povjerio i za koji ćemo jednom polagati račun. Upravitelj iz evanđelja, premda nepošten, znao je da dolazi trenutak polaganja računa. I zato se potrudio osigurati svoju budućnost. Ako se toliko trudio da spasi ono prolazno, koliko bismo se mi tek trebali truditi za ono vječno? Ako je bio mudar da osigura zemaljsku sigurnost, koliko je važnije da mi budemo mudri i osiguramo svoje mjesto u Nebu. Isus ne hvali nepoštenje, nego mudrost i snalažljivost upravitelja. Poziva nas da budemo barem jednako odlučni i domišljati kada se radi o dobru, kao što znamo biti kada branimo svoje osobne interese. Snalažljivost i upornost ne trebamo ulagati u opravdavanje grijeha, nego u traženje načina kako ljubiti Boga i bližnjega u konkretnim situacijama života. Zato nas prispodoba nepravednog upravitelja potiče da ne budemo naivni, da ne tratimo darovano vrijeme na ono što propada. Potiče nas da budemo mudri upravitelji Božjih darova – da se brinemo za Nebo. Jer kad jednoga dana stanemo pred Gospodina, neće nas pitati koliko smo imali, nego koliko smo ljubili.
I neka nas ovo evanđelje podsjeti: da budemo mudri upravitelji darovanog života. Budimo ljudi koji znaju da zlo nikada ne postaje dobro, pa ni onda kada ga svi čine. Budimo oni koji ne odustaju od dobra, pa makar ga morali činiti sami.
