Bog nam u Kristu donosi svjetlo, ali prekidač često ostavlja u našim rukama. On nam nudi svjetlo, ali nas ne prisiljava da ga prihvatimo. Na nama je hoćemo li dopustiti da to svjetlo uđe u naš život ili ćemo ostati sjediti u mraku.
Mt 4,12-23
Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.
Ovo je treća nedjelja otkako smo ponovno zakoračili u “vrijeme kroz godinu”. Dio je to liturgijske godine Katoličke Crkve koji nije usmjeren na posebno otajstvo poput Božića ili Uskrsa nego na cjelinu Kristova života i djelovanja. U svakodnevnom govoru može se povremeno čuti i izraz obična nedjelja ali to “obično” ne znači da je beznačajno. Ni ova nedjelja ni bilo koja druga nedjelja svakako nije “obična” i nije beznačajna (Usp. KKC 1167). Možda “neobična nedjelja” nije loš naziv, ali onda ovo “neobično” nekako uvijek ima prizvuk nečega što je strano ili novo u mom životu, nešto što mi je nepoznato, a samim time i nešto od čega sam udaljen ili što je od mene daleko. Ono nepoznato je u isto vrijeme i intrigantno, poziva na upoznavanje, ali često radoznali pogledi znaju ipak ostati na “sigurnoj udaljenosti”. Dok neobičnost bar donekle stidljivo otvara vrata i priliku za susret, beznačajnost s druge strane zatvara sve. Beznačajno ne postavlja pitanja i ne traži odgovore. Ne traži sudjelovanje i ne zove na promjenu. Jednostavno, ne znači ništa. Zašto pišem ovo o (ne)običnosti i beznačajnosti? U liturgijskom kalendaru za ovu nedjelju stoji jedna napomena koja glasi:
Ove nedjelje slavimo Nedjelju Božje Riječi, koju je ustanovio pokojni papa Franjo. Motu proprijem “Aperuit illis”, od 30. rujna 2019., papa Franjo odredio je da se u Crkvi ova nedjelja posveti slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi. U istom dokumentu papa poziva da se ova nedjelja slavi kao svečani dan kako bi se okupljenom zboru vjernika konkretnim bogoslužnim činima zorno pokazala vrijednost Božje riječi.
Evo razloga moje priče o neobičnosti i beznačajnosti. Ako mi odlazak na nedjeljnu misu postane običan, rutinski događaj, onda će mi ono što se događa na misi postati strano i nepoznato, a Božja riječ u mom životu malo-pomalo potpuno beznačajna. Tko zna, možda je ovo bio samo pokušaj jednog Pape da nas probudi iz naše uspavane rutine i barem na tren ponovno skrene pogled na ono što je jedino bitno. Međutim, ako je naš pogled usmjeren negdje drugo, onda će i uši ostati daleko. Bojim se da onda nećemo čuti što je Papa htio reći, a još ćemo manje čuti ono što nam Bog govori kroz svoju Riječ.
Iskreno se nadam se da vam ni jedna nedjelja nije (ne)obična i “već” (ne)poznata. Da se odlazak na nedjeljnu misu nije pretvorio u nešto strano i nepoznato ili da je sveta ispovijed nešto od čega smo se udaljili. Neka nedjelja bude neobična i neka se razlikuje od svih drugih dana. Neka ta neobičnost nedjelje probudi u vama radoznalost djeteta koje će odškrinuti vrata nepoznatog i upustiti se u igru. Kad već spominjem igru, priznajem da sam možda malo pretjerao u ovoj igri riječi. Vrtim se kao na ringišpilu oko pojmova obično, neobično, značajno i beznačajno.., ali mislim da je igra uglavnom uvijek dobra. Jer svaka igra ima svoj cilj ili bolje rečeno svoju svrhu: tjera nas da se trudimo, rastemo i pobijedimo. Igra nas stalno poziva biti najbolji što možemo biti. Nije li upravo to ono što Bog od nas želi? Bog nas neprestano poziva na igru, u kojoj ćemo prvo slušati pravila igre, slušati Njegovu riječ kako bi rasli i živjeli s Njim i na kraju pobijedili. (Usp. Iv 16, 33) Poziva nas biti najboljima i ne samo to, nego biti i savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski. (Usp. Mt 5, 48)
I u današnjem evanđeoskom odlomku primjećujemo kako nas Bog zove u svoju prisutnost. S Bogom naša svakodnevica postaje neobična jer tama u kojoj smo dosad živjeli s Bogom postaje svjetlost. Sve naše beznačajno u Njegovim rukama može postati značajno i životno ako to prihvatimo.
Tako, ako smo već pročitali sva današnja čitanja, možemo primijetiti kako su ona, kao i uvijek odabrana s razlogom, a ne bačena s neba tek tako. Obično su čitanja prije samog Evanđelja izabrana upravo zato da nam osvijetle Evanđelje. Ako ste ih već slušali ili čitali, onda ova riječ „osvijetliti” vrlo dobro opisuje ono što nam današnje Evanđelje poručuje.
Naime, u prvom čitanju pa i u psalmu, a zatim i u samom Evanđelju, spominje se odnos svjetla i tame, govori se o narodu koji sjedi u mraku, a kojemu sada dolazi svjetlost. To nije slučajno.
Svjetlo i tama okružuju našu svakodnevicu pa tako i našu unutarnju borbu između dobra i zla ili ne nužno zla, ali borbu između činjenja dobra i nečinjenja dobra. Jer tama često ne dolazi zato što činimo nešto loše, nego zato što ostajemo pasivni, zatvoreni i ravnodušni.
Zato bih se želio zadržati upravo na tom odnosu između svjetla i tame. U svakodnevnom životu svi dobro poznajemo jednu jednostavnu stvar: prekidač za svjetlo. Njime odlučujemo hoće li prostor u kojem se nalazimo biti osvijetljen ili ostati u mraku. Stvar je vrlo jednostavna, ako želimo svjetlo, pritisnut ćemo prekidač i upaliti ga, a ako želimo tamu, jednostavno ga nećemo pritisnuti ili ćemo ga ugasiti. Stvar je našeg osobnog odabira i slobode odlučivanja što želimo, a što ne želimo.
U tom svjetlu razumijemo Pavlove riječi kad kaže: “Za slobodu nas Krist oslobodi.” (Gal 5,1)
Bog nam u Kristu donosi svjetlo, ali prekidač često ostavlja u našim rukama. On nam nudi svjetlo, ali nas ne prisiljava da ga prihvatimo. Na nama je hoćemo li dopustiti da to svjetlo uđe u naš život ili ćemo ostati sjediti u mraku. Međutim, kršćanska sloboda nije sloboda bez granica i činjenje svega što ja poželim i kad god poželim. Opet nas Pavao na drugom mjestu opominje riječima: „Sve mi je dopušteno, ali – sve ne koristi; sve mi je dopušteno, ali – sve ne izgrađuje.“ (1 Kor 10,23)
Naša sloboda se opredjeljuje za činjenje dobra, ona ne pita što sve smijem i što sve ja želim nego što je to što izgrađuje, što je ono što činim, a da je dobro za drugoga? To nam potvrđuje i Katekizam Katoličke Crkve koji nas uči da “što čovjek više čini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u služenju dobru i pravednosti.” (KKC 1733) To je sloboda koja se rađa iz odnosa s Bogom i upravo na takvu slobodu nas Bog poziva. Za slobodu je, dakle, prije svega potreban odnos s Bogom, a taj se odnos vrlo često prepoznaje i očituje u našem odnosu prema drugima. To se osjeti u našim svakodnevnim situacijama.
Naprimjer, znamo da u našem okruženju postoji osoba koja je usamljena, povučena ili u nekoj potrebi. Možda je to susjed kojeg rijetko tko posjećuje, kolega s posla koji prolazi teško razdoblje, bolest nekog od članova u obitelji ili netko tko nosi teret koji ne zna s kim podijeliti. Mi to primjećujemo. Svjetlo nam je već dano tako da znamo što bi bilo dobro učiniti. Ali dogodi se često da ostanemo na tome da samo vidimo, eventualno to kratko prokomentiramo i ništa ne poduzmemo. Ne zato što želimo zlo, nego zato što nam je lakše ne uključiti se. U tom trenutku ne činimo zlo, ali ne palimo svjetlo. Tama ostaje jer prekidač ostaje nedirnut.
S druge strane, ponekad je dovoljno vrlo malo. Jedna poruka, poziv, kratki razgovor, spremnost saslušati može učiniti promjenu. To ne rješava sve probleme svijeta, ali u tom prostoru tada se pali svjetlo. Mrak se povlači ne zato što je nestao sam od sebe, nego zato što je netko odlučio učiniti nešto dobro.
Upravo nas današnje Evanđelje poziva na to: ne samo prepoznati svjetlo koje Krist donosi, nego tim više imati hrabrosti uključiti ga u vlastitom životu poput prvih učenika koji ostaviše sve i pođoše za Njim.
Ponekad imam osjećaj kao da nam je netko ugasio svjetlo, a da smo pritom zaboravili ili nas više nije ni briga gdje se nalazi prekidač. Ne zato što svjetla više nema, nego zato što smo se navikli na mrak. Naučili smo tapkati u mraku, snalaziti se u polusjeni, prihvatili smo tamu kao normalno stanje i prestali tražiti izvor svjetla, a prekidač je i dalje tu. Ne treba mu posebno objašnjenje. On ne stvara svjetlo, nego ga oslobađa. Potreban je samo jedan čin, a to je naša odluka da se prekine mrak.
Svaki od nas nosi u sebi prostore koji su ostali neosvijetljeni, svoje strahove, umor, krivnju, ravnodušnost i toliko toga što nas muči, što nas čini da ostajemo u mraku. Mrak se ne raspršuje riječima ni raspravama o njemu, nego samo i jedino svjetlom.
Zato ovaj poziv nije previše kompliciran. Jednostavno prekini mrak u svom životu. Stisni prekidač i dopusti Bogu da ponovno upali svjetlo svoga Sina u tvom životu. I nemoj ga zadržati samo za sebe nego donesi to Svjetlo i drugima oko sebe.
Jer to svjetlo nije ideja, ni vrijednost, niti uspomena na neko prošlo vrijeme.
Ovo Svjetlo pobjeđuje svaku tamu.
Ovo je:
“Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka,..” (Iv 1, 9)
Zato - upalite svjetlo!
