Međugorje i okolna sela u kojima su živjele mnoge hrvatske, pobožne i vjerne obitelji su njegovali ozračje koje je bilo 'plodno tlo' da niknu zvanja poput Mariofila - on je samo jedan od plodova tog plodnog, marijanskog tla koje njeguje zvanja kao što se njeguje loza.
Fra Mariofil Sivrić, naš dragi i voljeni fratar rođen je 16. veljače 1913., ni manje ni više nego u Međugorju - zemlji punoj krša i bogatoj vinovom lozom. Međugorski kraj, tj. Brotnjo kako se popularno naziva je doista dalo mnogo redovničkih i svećeničkih zvanja, ne samo za župu sv. Jakova, već za čitavu Hercegovinu, dapače za hrvatski narod i u konačnici za cijelu Crkvu. Tome u prilog govori Šematizam hercegovačke franjevačke provincije iz 1977. godine koji kaže da je u to vrijeme bilo 19 svećenika, 6 bogoslova i 20 časnih sestara.
Fra Mariofil krsnog imena Marijan, ovdje nije nikakva iznimka. Međugorje i okolna sela u kojima su živjele mnoge hrvatske, pobožne i vjerne obitelji su njegovali ozračje koje je bilo 'plodno tlo' da niknu zvanja poput Mariofila - on je samo jedan od plodova tog plodnog, marijanskog tla koje njeguje zvanja kao što se njeguje loza.
Fra Mariofil i druga braća iz toga kraja mahom su bili vrlo odani, pobožni, učeni i seriozni redovnici i svećenici koji su pomagali svom narodu i bližnjima u svim potrebama. Uz to, ipak se naš Mariofil nečim ističe. Pogledajte mu samo ime: Mariofil - doslovno 'onaj koji ljubi Mariju' – kao da je rođen s krunicom u ruci i osmijehom na licu. Biografi koji opisuju njegovu narav nimalo ne pretjeruju kada govore da je bio poznat po svojoj veseloj naravi, pozitivnosti i vedrom duhu – jednostavno širio je radost gdje god da je bio. Baš takva karakterna crta ga je obilježila tijekom cijelog života i činila ga gotovo idealnim kandidatom za pravog fratra, idealnog sljedbenika svetoga Franje koji je volio Boga i ljude jednakom mjerom – i to s pjesmom na usnama.
To su u konačnici hercegovački fratri primijetili u njemu te ga s oduševljenjem primili u Red. Kao i svi ostali franjevci i Mariofil je morao proći sve faze redovničkog odgoja i studija. Tako je on 1924. primljen u sjemenište a zatim 1930. službeno oblači franjevački habit i time je 'zapečatio' svoju sudbinu stupivši u Red u kojem se dalje obrazovao i gdje biva odgojen u franjevačkom duhu. Za svećenika je zaređen 1936. godine, a nakon ređenja je morao dovršiti još dvije godine bogoslovije. Zatim je 1939. godine određen za službu samostanskog vikara na Širokom Brijegu.
Zapravo, fra Mariofil se u svom životu vodio onom tipičnom katoličkom logikom da sav svoj napor, patnje, radosti i svoj život 'prikaže Gospodinu'. On je takav odgoj definitivno dobio kod kuće, a još više utvrdio u novicijatu i u daljnjim koracima svoga života. Ono što je mogao napraviti je izvršavao marljivo i radosno, a što nije bilo do njega je prepuštao Božjoj volji. Nakon samo tri mjeseca u službi vikara, nadređeni su uvidjeli: ovaj čovjek je rođen za odgojitelja. Tadašnji provincijal Čuturić ga je proglasio odgojiteljem vanjskih đaka u konviktu. Čini se da je 'pogodio' s tom odlukom, Mariofil je tu došao do izražaja, a njegovi suvremenici i druga braća uglavnom su puna hvale i pričaju u superlativima o njemu. Primjerice, fra Bazilije Pandžić izjavljuje da je on bio 'živ, vješt i brz u izvršavanju svojih zadataka' a školski kolega J. Leko veli da je fra Mariofil Sivrić 'vrlo drag, ugodan i srdačan čovjek, a iz njega je uvijek nešto dobro zračilo'. Oni koji su prošli njegov odgoj također svjedoče! Sjećaju se njegova reda, rada i discipline ali i toga kako je znao „odigrati odbojku ili ping-pong s mladima“. Zamislite fratra u habitu kako servira loptu – to je fra Mariofil u punom sjaju: strog kad treba, ali uvijek s osmijehom i loptom u ruci.
A onda je došla 1945. – godina tame.
U toj veljači, kad je fra Mariofil ugledao zadnju zimu, tmurnu, ledenu i lišenu svake nade, znao je: zima je samo još jedan korak u ciklusu života. Ta kratka, okrutna zima bila je njegov transitus – prelazak u vječnost. Stojeći pred svojom starijom braćom, pred hrvatskim narodom i pred licem zla, nije mogao zamisliti ljepšu sudbinu od susreta sa svojim Stvoriteljem. U naponu snage, sa samo 32 godine, nije kukao „zašto baš ja?“, nego je hrabro uzdahnuo: „Zašto ne bih ja?“ Prije nego što su partizani došli, stari su mu govorili da bježi jer je mlad i može se izvući. Međutim, fra Mariofil je rekao: “Ja neću od svoga naroda”, te je nekoliko dana nakon masakra pokušao pokopati mrtve fratre, partizani su došli, odveli ga iz samostana iz Širokog Brijega i ubili. Gdje je ubijen ne znamo. Taj stav – vedar usred tame, pouzdan usred straha – bio je njegov posljednji, najljepši, njegova najbolja propovijed. Partizanska mržnja prema vjeri život mu je oduzela 12. veljače, ali nije oduzela radost njemu i franjevačkoj braći. Fra Mariofil nije samo umro – on je otišao kući smiješeći se, noseći sa sobom onu istu svjetlost koju je cijeli život dijelio.
Gospodine dobri, hvala Ti za fra Mariofila, brata vedrine i jednostavne vjere. Nauči nas ljubiti kao on: bez straha, s osmijehom i pred križem. Daj da budemo maleni, radosni i vjerni, da Tebe prepoznamo u svakom čovjeku. Amen.
