Od četiri evanđelja, njegovo je najduže. Jedan od razloga zašto vjerujemo da je Markovo evanđelje napisano prvo je taj što je gotovo sav Markov sadržaj - osim otprilike šezdeset redaka -ukomponiran u Lukino evanđelje.
Tko je bio Luka?
Za početak, Luka nije napisao samo evanđelje koje nosi njegovo ime. On je također autor Djela apostolskih, koja počinju sličnim prologom koji upućuje natrag na evanđelje kao „prvu knjigu”. Evanđelista Luku upoznajemo preko Pavlovih poslanica gdje čitamo da je Luka bio jedan od Pavlovih „suradnika” i da mu je bio blizak kad je bio u zatočeništvu u Rimu (Flm 24 i 2Tim 4,11). U Kološanima 4:14 Pavao ga naziva i „ljubljenim liječnikom” (Kol 4,14). Ono što još znamo o Luki jest da je bio liječnik, rodom iz Antiohije u Siriji, da se nikada se nije oženio i da je umro u Grčkoj u dobi od 84 godine. Kažimo nešto o njegovu stilu pisanja. Njegov prolog slijedi formalan grčki književni stil i u ostatku njegova evanđelja i u Djelima on oponaša stil Septuaginte — grčkog prijevoda Starog zavjeta. Njegov stil je vrlo različit od svetog Mateja, na primjer, koji je pisao na grčkom koristeći vrlo hebrejski oblik, i svetog Marka, čiji je grčki jezik jednostavan, često gramatički neuređen i čiji je vokabular vrlo ograničen. Učenici grčkog jezika tipično počinju sa Svetim Markom, jer on koristi jednostavne riječi i jednostavne rečenice. Suprotno tome, Luka i Ivan često pišu duge i složene rečenice i imaju mnogo veći rječnik. Luka je vrlo elokventan.
Ne znamo je li Luka bio Židov, jer većina dokaza upućuje na to da je bio poganin. Dobro je poznavao Stari zavjet, tako da je možda bio ono što su Židovi nazivali „Bogobojaznik” — poganin koji se približio judaizmu, koji nije bio obrezan i ostao je na rubu zajednice Saveza. Pokazuje da ima neko znanje o Judeji i Jeruzalemu, ali ih ne poznaje onoliko dobro koliko bismo očekivali da bi Židov poznavao. Njegova izvješća iz prve ruke dolaze samo u Djelima, što znači da on sam nije bio svjedok Isusova života. Pretpostavlja se da se obratio kršćanstvu kasnije, možda čak kao rezultat Pavlova djelovanja. Kako god bilo, na kraju je postao jedan od Pavlovih putujućih drugova, čak je stigao do Rima i bio s Pavlom dok je ovaj bio u zatvoru.
Koja je bila njegova svrha pisanja evanđelja?
U prologu kaže da je nastojao „složiti redoviti prikaz onih stvari koje nam se događaju, kao što su nam ih od početka predavali oni koji su vidjeli očima i koji su služili Riječi.” Lukina vjera bila je ukorijenjena u svjedočanstvima ljudi koji su slijedili Isusa od početka, u onima koji su bili na Pedesetnici, i u „služiteljima” koji su dijelili svoja iskustva tih događaja dok su propovijedali evanđeosku poruku. On nije bio prisutan na samome početku, ali imao je sigurnost u one muškarce i žene koji su bili.
Zapravo, Luka je napisao vrlo uredan prikaz. Od četiri evanđelja, njegovo je najduže. Jedan od razloga zašto vjerujemo da je Markovo evanđelje napisano prvo je taj što je gotovo sav Markov sadržaj - osim otprilike šezdeset redaka -ukomponiran u Lukino evanđelje. Možda je Luka crpio i iz Matejeva evanđelja. Ali je također koristio druge izvore i svjedoke. Marko počinje s Ivanovim krštenjem Isusa. Matej počinje s rođenjem Isusa. No Luka ide još dalje i počinje s objavom rođenja Ivana Krstitelja. Luka je jedini od spomenute trojice koji nam donosi podatke o Isusovu djetinjstvu. On daje veće detalje o Isusovu raspeću — nešto što mnogi pripisuju njegovoj medicinskoj naobrazbi, te kroz cijelo Evanđelje, Luka ispunjava mnoge detalje koji nedostaju u Markovu i Matejevu evanđelju. On je htio sačuvati svjedočanstva svjedoka i osigurati da budu zabilježena na najvjerodostojniji mogući način i u urednom poretku. Od sva tri „sinoptička” evanđelja, Lukino slijedi najočitije kronološko uređenje.
Tako Luka u svojem evanđelju i u Djelima prikazuje priču na način koji naglašava da unatoč progonstvu koje se događa, Bog doista drži konce u svojim rukama i da ih je držao cijelo vrijeme. On ističe da je sve ovo Božji plan. Počinje svoj prikaz unatrag do Ivana Krstitelja i pripovijeda kako je anđeo najavio njegovo rođenje u hramu. Ivan je bio prorok poslan pripremiti put Isusu. Ivan je bio posljednji od starozavjetnih proroka koji su okupljali i onda upućivali ljude na Isusa kao onoga koji treba doći, kao ispunjenje svih njih. Luka naglašava da je njegova priča jednostavno ishod onoga što je Bog od početka planirao. Bog zna što radi - On je aktivan, uključen u svoje stvaranje, On se brine za otkupljenje svojih ljudi i ništa ga neće zaustaviti. Stvari možda izgledaju loše za Teofila, ali Luka mu jamči da je progon kršćana ni više ni manje dio Božjeg plana nego što su to Isusovo uhićenje i raspeće.
Zapravo, ono što čini sv. Luka u prologu jest da daje vlastito jamstvo za istinitost onoga što će nam pripovijedati. Luka nas podsjeća da je naša vjera utemeljena na povijesti — na povijesnim činjenicama — ne na nagađanjima, ne na mitovima, i ne na našem subjektivnom iskustvu. Kršćanstvo nije istinito zato što „osjećamo” da jest. Kršćanstvo je istinito zato što jest — jer je ukorijenjeno u povijesno potvrdivim događajima koje je Luka zabilježio za nas. Luka nam pokazuje kako je Bog, kroz stoljeća, govorio svom narodu i pripremao ga za događaje koje ćemo čitati: za dolazak samoga Gospodina u osobi Isusa Mesije. Druge nam religije govore o borbi čovjeka da spozna Boga, ali ovdje u Svetom pismu vidimo Boga kako dolazi k čovječanstvu i bori se da nadvlada našu sljepoću. U Bibliji nije izgubljen Bog - izgubili smo se mi. I tako Luka ističe ovu povijest Boga koji traži svoj narod, čini se poznatim i čak postaje jedan od nas da bismo bili vraćeni u zajedništvo i prijateljstvo s Njime.
