Na neki način, hodočasnik zaključuje da je cijeli njegov život jedno veliko hodočašće od glave prema srcu, i da je u srcu, gdje prebiva Krist, pronašao svoj pravi dom.
Je li vam teško moliti ili ste možda izgubili žar molitve. Možda vas molitva više ne ispunjava ili jednostavno želite moliti više i češće ali ne možete. Možda se sve ovo navedeno odnosi na tebe. Kako bilo, ova priča našega sibirskog junaka svakako oduševljava čovjeka i budi u nama čežnju za Bogom. Kako jednostavnim riječima započinje: "Milošću Božjom sam kršćanin, po vlastitim djelima veliki grešnik, a po pozivu hodočasnik najskromnijeg podrijetla…", bez nekoga preuveličavanja, pretjerivanja i odmah "u sridu". Ponekada nam baš to nedostaje u odnosu s Bogom: Izreći stvari onakve kakve jesu. Riječ je o djelu Ispovijesti ruskog hodočasnika (eng. Way of the Pilgrim), anonimnog autora iz 19. stoljeća ali iznimno popularnog bisera duhovnosti koje je imalo ogroman utjecaj ne samo na istoku već i u zapadnome kršćanstvu.
Jednoga dana za vrijeme liturgije ovaj hodočasnik je čuo riječi iz Pavlove poslanice: "Molite bez prestanka." Te riječi su ga toliko pogodile i uznemirile do te mjere da je odmah krenuo u potragu za njihovim tumačenjem i značenjem. Obilazeći razne starce i stručnjake dobivao je mnogo lijepih objašnjenja, općenito o molitvi, važnosti i plodovima molitve. Primjerice, jedan mu je starac dao ovakav odgovor: "Neprestana unutarnja molitva je stalna težnja čovjekova duha prema Bogu. Da bi uspio u toj ugodnoj vježbi, trebaš češće moliti Gospodina da te nauči kako moliti neprestano." Dobivao je takve i slične upute, no bez pravog i konkretnog odgovora. Nastavio je svoj put prolazeći mnoge kilometre s ruksakom po šumama Sibira, a u njemu – osušeni kruh, malo soli, voda, Sveto Pismo, Filokalia (Dobrotoljublje) i to je to!
Napokon, nakon dosta vremena i traženja ipak je naišao na jednoga mudrog starca. Starac se prekriži i poče govoriti: "Zahvali Bogu, ljubljeni brate, što je u tebi probudio ovu neodoljivu čežnju za stjecanjem neprestane unutarnje molitve. U tome moraš prepoznati Božji poziv. Budi miran i znaj da si do sada bio kušan u suradnji svoje volje s Božjim pozivom, te ti je dano razumjeti da ni mudrost ovoga svijeta ni puka površna radoznalost ne mogu dosegnuti božansko prosvjetljenje neprestane unutarnje molitve. Naprotiv, do te molitve dolazi ponizno i jednostavno srce, kroz duhovno siromaštvo i živo iskustvo." Starac nastavlja: ''Od kršćanina se traže mnoga dobra djela, ali molitva mora biti na prvome mjestu, jer bez molitve nijedno drugo dobro djelo ne može biti ispravno izvršeno, niti se može pronaći put do Gospodina. Istina se ne može zadobiti, tijelo sa svojim strastima i požudama ne može biti razapeto, srce se ne može ispuniti svjetlom Kristovim niti se sjediniti s Njim kroz spasenje, ako tome ne prethodi učestala molitva. Kažem "učestala", jer ispravno moliti i dostići savršenu molitvu nadilazi naše sposobnosti. Apostol Pavao kaže: "Ta ne znamo što da molimo kako valja." Prema tome, jedino što je u našoj moći jest učestalost i postojanost u molitvi, kao sredstvo za postizanje čiste molitve, koja je majka svih duhovnih blagoslova. "Stekni majku i ona će ti roditi djecu", kaže sveti Izaija Sirijski. "Najprije nauči moliti, i tada ćeš lako izvršavati sva dobra djela."
U konačnici starac zaključuje susret ovim riječima: ''Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno, stalno zazivanje božanskog imena Isusa Krista – usnama, umom i srcem – uz trajno prisjećanje na Njegovu prisutnost i molbu za Njegovo milosrđe, tijekom svake aktivnosti kojom je čovjek zaokupljen, na svakome mjestu, u svako vrijeme, pa čak i za vrijeme sna. Riječi ove molitve glase: "Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se!" Ako čovjek ustrajno prakticira ovu molitvu, doživjet će veliku utjehu i osjetit će potrebu da je neprestano ponavlja, tako da na koncu više neće moći živjeti bez nje, a molitva će sama od sebe pritjecati iz srca."
"Sada slušaj, pročitat ću ti kako se uči neprestana unutarnja molitva." Starac otvori Filokaliju, odabere odlomak svetog Simeona Novog Teologa i poče čitati: "Nađi tiho mjesto, sjedi sam i u tišini; sagni glavu i zatvori oči. Diši polako, umom pogledaj u svoje srce; saberi svoj um – to jest sve svoje misli – i spusti ih iz uma u srce. Dok dišeš, ponavljaj: "Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se" – ili tiho usnama, ili samo u mislima. Trudi se odstraniti sve misli; budi smiren i strpljiv, i često ponavljaj ovu vježbu."
Gotovo je nevjerojatno s kojim žarom hodočasnik traži Gospodina i s kojom željom želi živjeti u neprestanoj prisutnosti Božjoj. Tako je on poučen savjetima starca započeo molitvu po nekoliko stotina ponavljanja, do desetke tisuća ponavljanja na dan ali postepeno, točno kako mu je odredio. Također, starac ga je uputio i u Filokaliju: ''Ona sadrži potpuno i podrobno učenje o neprestanoj unutarnjoj molitvi, kako su ga izložila dvadeset i pet svetih Otaca. Toliko je uzvišena u mudrosti i korisna da se smatra najvažnijim i temeljnim priručnikom za kontemplativni duhovni život. Na upit hodočasnika "da li je važnije od samoga Svetoga Pisma, ovako Starac nastavlja: "Ne, ona nije uzvišenija niti svetija od Biblije, ali sadrži prosvijetljena tumačenja onoga što je mistično sadržano u Bibliji i toliko je uzvišena da je naš ograničeni razum teško može potpuno shvatiti. Dopusti mi da ti to pojasnim primjerom: sunce je najveći, najsjajniji i najslavniji izvor svjetlosti; ali ga ne možeš promatrati ili proučavati golim okom. Potreban ti je poseban optički instrument koji je, iako milijun puta manji i slabiji od sunca, sposoban omogućiti ti da proučavaš tog veličanstvenog gospodara svjetlosti i da podneseš, pa čak i uživaš u njegovim žarkim zrakama. Tako su Sveta pisma poput sjajnog sunca, a Filokalija je poput prijeko potrebne leće kroz koju ih možemo gledati."
Hodočasnik je slušao starca i trudio se u neprestanoj molitvi – isprva mu se činilo da sve savršeno i glatko ide ali uskoro nailazi na prepreke. Tada ga obuze velika unutarnja tromost, lijenost, dosada i pospanost, dok mu je mnoštvo misli zamaglilo um. U takvom stanju odlazi ponovno do starca da ga uputi: "To je, ljubljeni brate, kraljevstvo tame koje ratuje protiv tebe. Za tu tamu nema ničega strašnijeg od molitve srcem, pa će učiniti sve da te omete i spriječi da naučiš moliti. No, promisli – čak i neprijatelj može djelovati samo po Božjoj volji i dopuštenju, i to samo onoliko dugo koliko je to za nas potrebno. Čini se da se tvoja poniznost još uvijek treba iskušati. Stoga je prerano da pokušaš ući u svoje najdublje srce s tolikom neobuzdanom revnošću, da ne bi podlegao duhovnoj pohlepi."
Već nakon nekoga vremena što je proveo vježbajući se u neprestanoj molitvi, hodočasnik se vraća starcu: ''Sada vidiš kakvim je uzvišenim sposobnostima Bog, u svojoj ljubavi prema čovjeku, obdario i samu ljudsku narav zasićenu strastima — i kakvi se osjećaji mogu doživjeti čak i izvan stanja milosti, čak i u grešnoj duši ispunjenoj nečistim strastima, kao što si i sam već iskusio? A ipak, kako je veličanstveno, kako divno i blaženo kad Gospodin podari dar neprekidne, samodjelatne molitve i očisti dušu od strasti! To je stanje neopisivo, a otkrivenje tajne takve molitve predokus je nebeske blaženosti na zemlji. To se daje onima koji traže Gospodina u jednostavnosti srca ispunjenog ljubavlju! Sada ti dopuštam da molitvu ponavljaš koliko god želiš i što češće možeš. Trudi se posvetiti svaki budni trenutak molitvi. Ne broji više ponavljanja, nego zazivaj ime Isusa Krista, ponizno se prepuštajući volji Božjoj i čekajući Njegovu pomoć. Vjerujem da te On neće napustiti i da će te postaviti na pravi put.''
"Prihvativši taj savjet, proveo sam cijelo ljeto neprestano ponavljajući Isusovu molitvu svojim usnama. Bio sam veoma spokojan i često sam čak i u snu izgovarao tu molitvu. Ako bih tijekom dana susreo ljude, bez iznimke su mi svi izgledali vrlo dragi, kao da su mi obitelj, iako se inače nisam previše obazirao na njih. Sve su misli kao same od sebe nestajale, i nisam mislio ni na što drugo osim na molitvu. Moj je um bio sabran i pažljiv prema njoj, dok bi moje srce, s vremena na vrijeme i samo od sebe, osjećalo toplinu i neku vrstu ugode."
"Zazivanje imena Isusa Krista sada je ispunjalo moje dane radošću. Svaka osoba koju bih susreo činila mi se još dražom, kao da su svi ispunjeni ljubavlju prema meni. Ako bi me netko uvrijedio, bilo je dovoljno da se prisjetim slatkoće Isusove molitve i svaka bi bol i srdžba nestale, sve bi bilo zaboravljeno. Nisu me doticale isprazne brige ovoga svijeta i čeznuo sam samo za osamom."
"Napokon, nakon nekog vremena, osjetio sam da se molitva počela sama od sebe premještati s mojih usana u moje srce. To jest, činilo mi se kao da moje srce, kucajući prirodno, nekako u sebi počinje ponavljati riječi molitve u ritmu svoga prirodnog kucanja: (1) Gospodine... (2) Isuse... (3) Kriste... i tako dalje. Prestao sam izgovarati riječi molitve usnama i počeo pažljivo slušati riječi svoga srca, sjećajući se što je moj starac rekao o tome koliko će to biti ugodno."
"Tada sam počeo osjećati nježnu bol u svome srcu, a moje su misli bile ispunjene tolikom ljubavlju prema Isusu Kristu da mi se činilo da, kad bih Ga ugledao, bacio bih se k Njemu, obuhvatio Njegove noge i nikada ih ne bih pustio, ljubeći ih s nježnošću i suzama. I zahvalio bih Mu za Njegovu ljubav i milosrđe, što je podario takvu utjehu svome nedostojnom i grešnom stvorenju po Njegovu imenu!"
Hodočasnik je naišao na jednu veliku prepreku. Jedanput, prolazeći putem dvojica su ga razbojnika susrela, te su mu oduzeli gotovo sve stvari. Ovako opisuje taj događaj: ''Ustao sam i briznuo u gorke suze - ne toliko zbog boli u glavi, koliko zbog činjenice da su moje knjige nestale - Biblija i Filokalija, koje su bile u torbi koju su mi ukrali. Tako sam tugovao i plakao danju i noću. Gdje je sada moja Biblija, ona iz koje sam čitao od ranog djetinjstva i koju sam uvijek nosio sa sobom? Gdje je moja Filokalija, koja mi je pružala toliko upute i utjehe? Jao meni, bio sam lišen prvog i posljednjeg blaga svoga života - i još se nisam ni nasitio njima! Razbojnici su me trebali ubiti, umjesto da me ostave da živim bez te duhovne hrane. Sada je više nikada neću moći nadoknaditi!"
"Dva sam dana jedva vukao noge, shrvan tugom. Trećeg dana bio sam toliko iscrpljen da sam se srušio pod jedan grm i zaspao. U snu sam vidio sebe ponovno u manastiru, u ćeliji svoga starca, kako mu izlijevam svoju bol. Starac me tješio i rekao: ''Neka ti ovo bude pouka o nevezanosti za zemaljska materijalna dobra; to će ti olakšati put prema nebu. Ovo ti je bilo dopušteno kako bi te sačuvalo od duhovne proždrljivosti. Bog želi od kršćanina potpuno odreknuće od vlastite volje, svojih želja i vezanosti uz njih, kako bi se mogao potpuno predati Njegovoj božanskoj volji. On sve uređuje na dobro i spasenje čovjeka: koji hoće da se svi ljudi spase.... Zato se ohrabri i vjeruj da će s kušnjom dati i izlaz. I uskoro ćeš biti utješen u mnogo većoj mjeri nego što sada tuguješ.''
''Čuvši te riječi, probudio sam se osjećajući novu unutarnju snagu, a moja je duša bila ispunjena svjetlom i mirom. "Neka bude volja Božja" rekao sam i, prekrstivši se, ustao i krenuo dalje. Molitva je ponovno oživjela u mom srcu, baš kao i prije, i tri dana sam putovao u miru.''
Kad je ponovno ugledao svoju Bibliju i Filokaliju, srce mu se rasplamsalo poput ognja koji se iznova razgorio nakon što je gotovo utrnuo. Suze su mu potekle ne od tuge, nego od svetog ushićenja - kao da mu se sam Gospodin nasmiješio kroz te knjige, vraćajući mu izgubljeni dah duše.
Svaka riječ na pergamentu bila mu je poput kaplje žive vode, svaka stranica poput domaćeg praga nakon dugog lutanja. U njegovoj nutrini rađala se tiha pjesma zahvalnosti, a molitva je kucala u srcu u ritmu suza i svjetlosti: "Evo, što je bilo izgubljeno, ponovno je pronađeno - i duša moja opet diše u Božjoj blizini."
Hodočasnik je već krenuo dalje na put kad se sjetio svoga obećanja da će onim razbojnicima dati rubalj, koji je slučajno imao u džepu. "Da im ga dam ili ne?" pitao se. Jedna mu je misao govorila: "Pretukli su te i opljačkali. Osim toga, pod stražom su, pa ga ionako ne bi mogli potrošiti." A druga je misao rekla: "Sjeti se što kaže Biblija: "Ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga". Sam Isus Krist je rekao: "Ljubite svoje neprijatelje" i još: Ako te tko tuži da ti uzme haljinu, podaj mu i ogrtač".
''To me uvjerilo i odlučio sam se vratiti. Kad sam se približio logoru, svi su zločinci već bili poredani vani, spremni za nastavak puta. Požurio sam do one dvojice, stavio im rubalj u ruke i rekao: "Pokajte se i molite se, Isus Krist ljubi čovjeka - On vas neće napustiti.''
Na kraju svoga putovanja hodočasnik spoznaje kako istinska molitva ne počiva na riječima, nego u srcu koje diše Božjom prisutnošću. Otkriva kako se neprestana molitva ne postiže naporom volje, već Božjom milošću, koja se daje onima koji su ponizni i strpljivi. Shvaća kako patnja i gubitak nisu kazne, nego putovi kojima Bog čisti dušu od navezanosti na svijet. Njegova se ljubav prema Bogu pretvara u unutarnji plamen, tihu radost koja ne ovisi o okolnostima. Hodočasnik uči da se mir i sreća ne nalaze u posjedovanju ili znanju, nego u potpunom predanju Božjoj volji. Prepoznaje da čak i u grijehu, slabosti i padu, Božja ljubav ne prestaje djelovati u čovjeku. On također shvaća da je svaka osoba koju susreće - čak i neprijatelj - ikona Krista, dostojna ljubavi i suosjećanja. U molitvi Isusovoj pronalazi neprestani dijalog duše s Bogom, u kojem se brišu granice između neba i zemlje. Kroz jednostavnost, siromaštvo i tišinu, dolazi do unutarnje slobode - slobode od straha, taštine i sumnje.
Na neki način, hodočasnik zaključuje da je cijeli njegov život jedno veliko hodočašće od glave prema srcu, i da je u srcu, gdje prebiva Krist, pronašao svoj pravi dom.
"Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni" više je od molbe za milosrđe - to je ponizno priznanje vlastite grešnosti i povjerenje u Božje milosrđe. Istovremeno, priznajemo Isusa Bogom i tražimo njegovo milosrđe. Sveti Ivan Karpatski u Filokaliji kaže da kada u Isusovoj molitvi zazivamo sveto ime i kažemo: "Smiluj se meni, grešniku", tada na svaku takvu molbu Božji glas u tajnosti odgovara: "Sine, oprošteni su ti grijesi." I nastavlja govoreći da kada izgovaramo molitvu, u tom trenutku nema ničega što nas razlikuje od svetaca, ispovjednika i mučenika. Jer, kao što kaže Sveti Ivan Zlatousti: "Molitva, iako smo puni grijeha kada je izgovaramo, odmah nas čisti."
Kao da i nama Isus želi reći: "Ej ti, da baš ti, tebi govorim. Želim ti dati svoj blagoslov, svako dobro, život vječni – želim ti dati sebe. Ja sam put, istina i život. Ako želiš život u izobilju stavi mene na prvo mjesto u svome životu - nećeš se razočarati. Moje srce gori od ljubavi za tobom - Ja sam te stvorio i poradi tebe sam postao čovjek da bi ti živio – trpio sam i umro za tebe da te vratim u onaj prvi odnos koji je Adam imao sa mnom. Otkupio sam te, umro i uskrsnuo da bi uživao život vječni. Ja sam tvoj Spasitelj. Zazivaj moje ime, od mene dolazi svako dobro i ja ću ti sve dati."
