I sam je postao jedan od svoje subraće koji su bili progonjeni, lažno optuživani, mučeni i ubijeni, ne zbog onoga što su činili, nego zbog onoga što su bili – Kristovi.
Fra Julijan Kožul rođen je 16. travnja 1906. u Ljutom Docu, malom selu na rubu Mostarskoga blata, kao treće dijete u obitelji Jure Kožula i Kate, rođene Čović. Istoga dana roditelji su ga odnijeli u crkvu Sv. Ane na krštenje i nadjenuli su mu očevo ime Jure.
Nakon završetka pučke škole u rodnom mjestu javlja se svome župniku te odlazi u sjemenište i 1919. godine upisuje Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Da školovanje nije prolazilo bez poteškoća, svjedoče dokumenti provincijskog arhiva za školsku godinu 1924./25., kada je pao na ispitima iz hrvatskog, francuskog i povijesti, zbog čega je izgubio pravo na daljnje školovanje. Ipak, omogućeno mu je da se zajedno s ostalim sjemeništarcima, koji su zbog slabijeg uspjeha bili isključeni, vrati i nastavi školovanje.
Po završetku VI. razreda gimnazije oblači redovnički habit zajedno s devetoricom kandidata. To se zbilo na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1926., a Jure tom prigodom uzima novo, redovničko ime fra Julijan. Školovanje nastavlja u širokobriješkoj gimnaziji te u lipnju 1929. pristupa završnim ispitima pred maturu. Ni oni nisu prošli bez poteškoća, pa 20. lipnja on i fra Nevinko Mandić padaju na ispitu iz matematike, ali ga uspješno polažu na jesenskom roku.
Na mostarskoj franjevačkoj bogosloviji provodi tri i pol godine, kada nakon zimskog semestra četvrte godine 1932./33. nastavlja studij u inozemstvu. Svečane zavjete polaže 2. srpnja 1930., a nakon odsluženog vojnog roka, 11. prosinca 1932. u Mostaru biva zaređen za svećenika.
fra Julijan Kožul i fra Vendelin Vasilj u Lourdesu za vrijeme studija
Početkom 1933. godine odlazi u Pariz na nastavak školovanja zajedno s fra Vendelinom Vasiljem. Za svoju prvu službu, početkom 1934. godine, imenovan je kapelanom na Humcu gdje je nastojao osnovati Marijinu kongregaciju. Već 1935. godine premješten je u Posušje, gdje djeluje kao duhovni pomoćnik župnika, vikar franjevačke rezidencije i voditelj Trećega reda sv. Franje. Ubrzo postaje župnik u Seonici, gdje se brine o trošnoj župnoj kući, čatrnji i drugim objektima, te gradi fratarsku grobnicu za petoricu fratara koji su ondje bili župnici.
Godine 1941., kada je rat već dobro počeo, dolazi u Drinovce i tamo preuzima službu župnika. Iz toga vremena sačuvan je veći broj njegovih pisama upućenih provincijalu, u kojima među ostalim moli pomoć za nabavku materijala za izgradnju spomenika fra Paškalu Buconjiću. Fra Julijan je posebno imao smisla za zidarske radove i rado se njima bavio. U dopisima također opisuje stanje u župi: spominje prokopavanje tunela za hidroelektranu u Peć Mlinima te bilježi kako među radnicima vlada nerad i širenje komunističkih ideja. Ujedno moli i određene povlastice od Provincijalata vezane uz post od Svih svetih do Božića, jer je u ratnom stanju i neimaštini bilo iznimno teško doći do posne hrane.
U jednom drugom pismu iz proljeća 1942. moli Provincijalat dozvolu za odlazak u Zagreb, jer kako navodi u pismu njegovi župljani silno gladuju, a nemaju niti što dovoljno zasijati. Također, opisuje teško stanje u kojem se nalazi župna kuća, kako nema šporeta, stola pa ni dovoljno pribora za jelo. U to vrijeme rat se ozbiljno približavao Hercegovini što je vidljivo iz dopisa i otpisa fra Julijana s provincijalom. Svi započeti poslovi i projekti su se morali prekinuti i život se sveo na puko preživljavanje i spašavanje onoga što se da spasiti. Novi provincijal fra Leo Petrović u prosincu 1943. moli fra Julijana da primi stariju braću s Humca u župnu kuću u Drinovcima, jer je vojska zauzela tri četvrtine prostorija humačkog samostana.
Naredna godina 1944. bila je i stota godina od samostalnog življenja hercegovačkih franjevaca, odvojenih od bosanske provincije, a ujedno i jedna od najtežih godina za našu Provinciju. Na Širokom Brijegu 16. svibnja 1944. provincijal fra Leo Petrović saziva definitorijalni kapitul te vrši preraspodjelu osoblja, kojom je fra Julijan premješten za župnika u Veljake. To je bila njegova posljednja služba.
Situacija u Veljacima je bila još teža, jer su u Veljake premješteni bogoslovi iz Mostara zbog opasnosti od rata, a s Humca i cijeli novicijat. Mala i trošna župna kuća odjednom postaje mjesto dviju odgojnih ustanova Provincije. Iako je bilo teško ratno stanje, nije se zanemarila redovnička stega ni kućni red. O tome provincijal fra Leo Petrović piše fra Julijanu u više navrata, kako u rezidenciji mora vladati potpuni samostanski red i disciplina u pogledu molitve, klauzure, obdržavanja stroge šutnje te cjelokupnog kućnog reda, jer se radilo o improviziranoj kući novicijata i bogoslovije.
Posljednje vijesti o fra Julijanu donosi upravo provincijal, koji u svojim bilješkama navodi da su ga partizani ispitivali pred kraj 1944. godine. U nekrologiju je stajalo kako je kasnije uhićen u Veljacima te strijeljan oko 10. veljače u okolici Ljubuškog, zajedno s fra Paškom Martincem. Ipak, s obzirom na to da je njegovo tijelo pronađeno u Zagvozdu, smatra se da su ga tamo odveli i ubili, jer teško da bi tijelo jednoga svećenika i ideološkog protivnika prenosili tako daleko od Ljubuškog. Zarobljen je krajem siječnja ili početkom veljače 1945. godine, prvotno smješten u Vitinu. Fra Paško Martinac, saznavši da je zarobljen, pokušao ga je osloboditi u dva navrata, ali ne uspijeva i na kraju kreće za njim jer su ga partizani poveli sa sobom u Ljubuški. Fra Janko Bubalo u svojim uspomenama Apokaliptični dani navodi kako su ih mještani vidjeli kako pješače u prljavim habitima s obješenim živim kokošima oko vrata. Ubijen je u 39. godini života.
Fra Julijanovo tijelo otkriveno je prilikom iskapanja na Đoginoj ledini u Zagvozdu 2005. godine, zajedno s tijelima fra Melhiora Prlića i fra Zdenka Zupca. Zanimljivo je kako na toj ledini za razliku od okolnog zemljišta, nije rasla ni šuma ni trava. Samo lišaj i mahovina. Na njoj ni ovce nisu htjele pasti travu. Posmrtni ostaci su mu konačno identificirani 15. siječnja 2007., te su tijela trojice franjevaca prenesena iz Zagvozda i ukopana u fratarski grob u širokobriješkoj crkvi 9. listopada iste godine, u kojem su tijela ostale braće ubijene 7. veljače 1945. na Širokom Brijegu.
Kao ni mnoge druge fratre, tako ni fra Julijana nisu zaobišle optužbe za surađivanje s tadašnjom državnom vlasti. Teške optužbe o njegovoj navodnoj povezanosti s ustaškim pokretom iznio je Viktor Novak u djelu Magnum crimen, gdje naširoko piše protiv Crkve u Hrvatskoj, te među mnogim spominje i fra Julijana kao onoga koji je „u Čapljini žario i palio, pa i aktivno učestvovao u borbama protiv NOV-e (Narodnooslobodilačke vojske)“. Optužbe se nastavljaju, te dalje spominje kako je navodno u Čapljini svečano dočekao ustaše kao vođa povorke i jahao konja koji je bio sav išaran slovom U. Međutim, te su tvrdnje neutemeljene i lažne kada se uzme u obzir činjenica da fra Julijan nikada nije službovao u Čapljini, niti je ikada službovao u blizini Čapljine u krugu od 25 kilometara. Fra Tugomir Soldo, koji je djelovao u Čapljini od 1939. do 1944. godine, navodi kako je u više navrata pozivao fra Julijana da dođe u Čapljinu razgledati novoizgrađenu rezidenciju i crkvu, ali on to nikada nije učinio.
Kao župnik u Veljacima
Fra Julijan je ostao upamćen kao uzoran redovnik, nadahnut propovjednik i savjestan svećenik, vjeran svom poslanju u svakoj župi u kojoj je djelovao tijekom svog kratkog, ali ispunjenog svećeničkog života. Bio je jednostavan i pristupačan, istinski čovjek naroda, koji se nije dao povući u vrtlog ideologija svoga vremena. Volio je životinje, a osobito konje. Ostao je upamćen i po svojim graditeljskim sposobnostima, ponajprije u Seonici i Drinovcima, gdje je unatoč teškoj oskudici svega, uvijek nastojao nešto popraviti i izgraditi. Iz brojnih sačuvanih pisama i dopisa provincijalatu vidljiva je njegova duboka odgovornost i brižnost prema svemu što mu je bilo povjereno. Nije bježao od teretâ, nego ih je savjesno nosio, osobito za vrijeme službe u Veljacima, kada je u najtežem ratnom stanju, uz sve brige, nosio i ogromnu odgovornost - skrbiti za bogoslove i novake, pomladak i budućnost ranjene Provincije. Strahote stradanja na kraju nisu zaobišle ni njega. I sam je postao jedan od svoje subraće koji su bili progonjeni, lažno optuživani, mučeni i ubijeni, ne zbog onoga što su činili, nego zbog onoga što su bili – Kristovi.
Gospodine Bože, u Kristu si nam pokazao primjer življenja i vjernosti. Daj da poput njegovih slugu i mi ustrajemo u vjernosti do kraja, upravljajući pogled prema njemu, pobjedniku nad grijehom i smrću, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Literatura:
Fra Ante MARIĆ, Fra Julijan Kožul (1906.-1945.) u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 369-391.
Fra Častimir MAJIĆ, U nebo zagledani, Široki Brijeg – Zagreb, 2012., 87-89.
Viktor NOVAK, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948., 675.
