Križ, koji po našoj logici ostaje znak osude i kazne, po Božjem zahvatu postaje stablo koje donosi vječni život. Krist je uzeo patnje i grijehe svih ljudi i ponio ih na križ, te dragovoljno i nedužno trpio.
Iv 3,13-17
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«
Ove nedjelje, umjesto uobičajenog liturgijskog ruha zelene boje koja se koristi u vremenu kroz godinu, svećenici i đakoni nose liturgijsko ruho crvene boje. Crvena boja podsjeća nas na Kristovu prolivenu krv, na onu krv koja je dodirnula drvo križa na kojem je Krist bio raspet, a čije uzvišenje slavimo danas.
U prvom čitanju imamo sliku židovskog naroda koji, izbavljen iz ropstva, putuje pustinjom prema obećanoj zemlji. Premda oslobođeni iz egipatskog sužanjstva, gube povjerenje u Boga i okreću se protiv njega. Iako im Bog daruje manu s neba, doživljavaju osjećaj odbačenosti. Nazivaju je bijednim jelom koje se već ogadilo njihovim dušama. Kao kaznu, Bog šalje najotrovnije zmije na zemlju i mnogi umiru od njihovog ugriza. Odjednom, narod uviđa svoju pogrešku. “Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!” govore Mojsiju. Narod, svjestan svojega grijeha, vapi za spasenjem. Mojsije se obraća Bogu i moli za svoj narod, a Bog uslišava njegovu molitvu i naređuje mu da napravi brončanu zmiju, stavi je na stup i svaki koji je ujeden, ako pogleda u nju, bit će ozdravljen. Starozavjetni narod u ovom liku mjedene zmije dobiva pralik križa. Zmija koja je svima nama poznata kao odbojna životinja, od koje bježimo kao od crnog đavla, odjednom postaje stupom spasa i donosi ozdravljenje i život.
Isus u Evanđelju, u razgovoru s Nikodemom, podsjeća upravo na taj starozavjetni događaj, koristeći ga kao sliku nagovještaja svoje muke i smrti. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji. Dobro je razumjeti shvaćanje križa koje je vladalo u Isusovo vrijeme, kako među Židovima, tako i među Rimljanima. U to doba Rimljani su vladali Judejom, a Isus je kao Židov, živio na području Rimskoga Carstva. Kao izrazito uređena država, Rim je imao stroge zakone i propise, a za one koji se ne bi pridržavali tih propisa, bile su predviđene okrutne kazne. Najstrašnija i najbjednija kazna bila je razapinjanje na drveni križ. Najgori zločinci i buntovnici naroda bili bi raspeti na križu i ostavljeni da umiru. Svi koji bi prolazili cestama i putovima, uz koje bi bili postavljeni križevi, gledali bi ih u strahu i nevjerici, a križ bi im služio kao podsjetnik i opomena: „Ako i ti budeš poput njih, ovako ćeš završiti.“ Židovsko poimanje mesijanskog dolaska odbacivalo je mogućnost takve smrti, pa je za njih bilo na sablazan smatrati kako bi Mesija umrijeti tako bijednom smrću na križu kakva je bila Isusova.
Danas, kada križ više ne služi kao mučilo i oružje protiv najokrutnijih ubojica i grešnika, dobiva novo i drugačije značenje. Od sramotne sprave za kažnjavanje, postao je znakom pobjede i ljubavi. Kako je moguće da simbol okrutnog nasilja i smrti postane znakom spasenja? Odgovor možemo pronaći u drugom dijelu evanđeoskog odlomka gdje Isus kaže: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Radi se o srži Božjeg spasenjskog djela. Bog nije dao svoga Sina da osudi svijet, nego da ga spasi od grijeha i zla. Smrću na križu očitovao je svoju beskrajnu ljubav prema čovjeku. Kao što je u pustinji brončana zmija, uzdignuta pred očima Izraelaca postala znakom spasenja za one koji su vjerom pogledali u nju, tako je Kristov križ postao lijek za smrtonosni ugriz koji nam nanosi grijeh. Svaki koji u Krista pogleda i u njega povjeruje, ima život vječni.
Križ, koji po našoj logici ostaje znak osude i kazne, po Božjem zahvatu postaje stablo koje donosi vječni život. Krist je uzeo patnje i grijehe svih ljudi i ponio ih na križ, te dragovoljno i nedužno trpio. O uzvišenju Kristova križa snažno govori sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Spasonosno trpljenje, kada kaže: „Doista, ako je Križ pred ljudskim očima bio postao Kristovo poniženje, on je istodobno u Božjim očima postao njegovo uzvišenje. Kristovo uskrsnuće objavilo je slavu budućega vijeka i istodobno potvrdilo proslavu križa: onu slavu koja je sadržana u samom Kristovom trpljenju i koja se mnogo puta odrazila i održava se u ljudskim patnjama.“ Zato, osobito danas, kada se svaka patnja u očima svijeta smatra besmislenom i suvišnom, Kristov križ postaje ključ razumijevanja ljudskog trpljenja. Upravo po njegovoj slabosti dogodilo se uzvišenje, snagom njegove smrti i uskrsnuća kojim je izvršio otkupljenje svijeta. Bog je po Kristu potvrdio kako želi djelovati upravo po čovjekovoj patnji i svakodnevnom trpljenju, a u čovjekovu poniženju pokazati svoju snagu. Stoga, nijedna naša patnja, nijedan životni križ ne biva beskoristan i suvišan, jer postaje sjedinjen s Kristovom patnjom na križu.
Zato, ostanimo sjedinjeni s Kristom do kraja, do života vječnoga, jer sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. (Rim 8, 18) Gledajući u križ Gospodinov ne preostaje nam drugo nego veličati Boga zbog silnih djela njegovih, kao što kaže otpjevni psalam ove nedjelje: Ne zaboravite djela Božjih!
