Neka ovo blagoslovljeno vrijeme, u kojem svoje domove pripravljamo za svećenikov godišnji pohod, bude ujedno i priprava našega srca, kako bi se novorođeni Krist mogao u njemu nastaniti i posvetiti našu obitelj, kao što je posvetio svoju onoga trenutka kada se u njoj rodio.
Mt 2,13-15.19-23
Kad mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.
Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.« On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin.
Prvu nedjelju nakon svetkovine Rođenja Gospodinova, Crkva pred nas stavlja blagdan Svete Obitelji, Isusa, Marije i Josipa. Ne možemo zamisliti blagdan koji bi bio bliži otajstvu utjelovljenja od slavlja Svete Obitelji u kojoj se naš Gospodin rodio. Danas također slavimo i Nevinu dječicu, čiji nevini životi svjedoče za Krista svojom krvlju.
Isusovo zemaljsko postojanje započelo je na način koji je svima nama razumljiv - rođenjem od žene i odrastanjem u jednoj posve običnoj obitelji toga vremena. Bog nije izabrao neuobičajene ili iznimne okolnosti za dolazak svojega Sina na svijet, već je odabrao put koji je najbliži ljudskom iskustvu. Isus nije samo nakratko ušao u našu stvarnost i egzistenciju, nego ju je živio u punini. Prošao je put odrastanja, bio poslušan roditeljima, dijelio svakodnevne potrebe i teškoće ljudskog života. Iako je njegov zemaljski boravak bio relativno kratak, bio je onakav kakvim ga proživljava svaki čovjek. Jedan posve običan ljudski život odvijao se na sasvim neobičan način.
Ako pročitamo prvo čitanje ovoga blagdana iz knjige Sirahove, vidimo kako su upute o odnosu djece prema roditeljima aktualne za svako vrijeme: ”Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospodina.” (Sir 3,6). Poštovanje i čast pripadaju i ocu i majci, bez razlike, jer se upravo u tom odnosu učimo poslušnosti Bogu. Drugo čitanje Pavlove poslanice Kološanima donosi sličan poziv: “Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu!”, (Kol 3,20) ali također i poziv očevima, kada kaže: “Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom!” (Kol 3,21). Gospodinu je itekako milo vidjeti složnu obitelj, djecu koja poštuju svoje roditelje, zajednicu u kojoj se ostvaruje punina ljudskog života prema Božjem naumu. Sveta Obitelj nam stoji kao predivan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi, na čije nasljedovanje smo svi mi pozvani.
Bog je htio da njegov Sin odrasta unutar obitelji, rođen od Djevice Marije i pod očinskom brigom svetoga Josipa. Evanđeoski odlomak u središte stavlja baš njega, kao primjer poslušnosti Božjoj riječi i pouzdanja u Očev naum za svojega Sina. Čitamo o anđeoskom viđenju koje mu dolazi u snu. Mnogi od nas ne bi povjerovali svojim snovima, bez obzira kako stvarno i istinito oni izgledali. Josip vjeruje anđelu i bez oklijevanja, usred noći, čini što mu je rečeno. Odvažnost i vjera u vlastito iskustvo susreta s anđelom odvodi Obitelj na sigurno.
Neka nam primjer svetoga Josipa bude poticaj da i mi, u vlastitim obiteljima i životima, znamo osluškivati Božju riječ, te imamo hrabrosti postupati po njoj čak i onda kada je ne razumijemo u potpunosti. Neka ovo blagoslovljeno vrijeme, u kojem svoje domove pripravljamo za svećenikov godišnji pohod, bude ujedno i priprava našega srca, kako bi se novorođeni Krist mogao u njemu nastaniti i posvetiti našu obitelj, kao što je posvetio svoju onoga trenutka kada se u njoj rodio.
