Kada zastanemo na stubištu našega samostana i bacimo pogled s trećeg kata na Aveniju ispred crkve, vidimo često isti prizor: uvijek netko na trenutak zastane, prekriži se, pomoli, ili na neki drugi način iskaže poštovanje Onome koji se krije unutar zidova ove građevine. I tada se pitamo: „Što ljudima znači ovaj samostan i crkva?“ Kamen i beton ne pamte, ali ljudsko srce i um čuvaju uspomene i sjećanja. Zato zavirimo malo u prošlost i vrijeme koje je iza nas…
Ako krenemo pisati o svim događanjima, svetim misama, koncertima, druženjima i svemu onome što je obilježilo zadnjih trideset godina našega samostana i crkve, bilo bi nam potrebno previše vremena i teksta. Zato, zadržat ćemo se samo na onome najbitnijem, a u fotogaleriji donosimo dio onoga što je sačuvano.
Točno prije trideset godina, 28. rujna 1995. godine, blagoslovljen je i svečano otvoren naš franjevački samostan i crkva u Dubravi. Time je započelo i novo razbolje franjevačkog klerikata (bogoslovije) u Zagrebu – mjesta gdje mi, mladi fratri provodimo svoje vrijeme studija i franjevačke formacije. Tijekom prošlog stoljeća naši bogoslovi bi svoj studij započeli na franjevačkim teologijama u Sarajevu i Makarskoj, a potom bi ga nastavljali na brojnim sveučilištima diljem zapadne Europe i Amerike. Godine 1993. u vrijeme početka gradnje samostana, u Zagrebu su studirala 24 naša bogoslova, smještena u dvjema obiteljskim kućama na Prilesju i Jablanovcu.
U njima su bogoslovi boravili do rujna 1995. godine, kada se konačno sele u svoj novi samostan u Dubravi. Tijekom razdoblja od trideset godina samostan je bio dom za preko dvjesto mladih franjevaca koji su u njemu proveli svoje bogoslovske dane. Danas, nakon tri desetljeća, u samostanu boravi 28 bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije, jedan bogoslov provincije Bosne Srebrene i devet svećenika koji duhovno skrbe za vjernike koji svakodnevno dolaze u crkvu. Ona, iako nije župna već samostanska, okuplja skoro tri tisuće vjernika na pet nedjeljnih svetih misa, te po dvije dnevne mise kroz tjedan.
Ideja o samostanu u Zagrebu
Tadašnja Avenija izviđača
Još od vremena Prvog svjetskog rata, hercegovački franjevci razmišljali su o gradnji samostana u Zagrebu, s ciljem olakšanja izobrazbe profesorskog kadra za Franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu i teologiju u Mostaru koja je tada djelovala. Tako su 1942. godine od grada Zagreba dobili jednu kuću u Hercegovačkoj ulici na korištenje za potrebe provincije. Godine 1944. u toj kući kanonski je uspostavljen samostan, s namjerom buduće gradnje primjerene zgrade samostana i crkve. No, 1945. godine komunistička vlast zabranjuje rad franjevačkih odgojnih i obrazovnih zavoda u Hercegovini, a kuća u Zagrebu biva im oduzeta.
Slijedila su desetljeća u kojima su se mladi hercegovački franjevci morali školovati u drugim redovničkim i biskupijskim zavodima – od raznih dijelova tadašnje države, pa sve do inozemstva, zapadne Europe i Amerike. Ipak, provincija hercegovačkih franjevaca 1967. godine uspijeva kupiti jednu kuću na Jablanovcu, te ponovno uspostaviti samostan, nasilno ugašen dvadeset godina ranije. S namjerom smještaja većeg broja svojih studenata, te s porastom broja bogoslova, provincija je bila primorana kupiti još jednu, veću obiteljsku kuću na Prilesju 1990. godine. Upravo u to vrijeme dolazi do demokratskih promjena, što otvara mogućnost za dobivanje konačne lokacije za izgradnju budućeg samostana hercegovačkih franjevaca u Zagrebu.
Gradske vlasti u lipnju 1992. godine izdaju suglasnost provinciji za izgradnju samostana i crkve na rubnom dijelu Parka prirode Maksimir, u Gornjoj Dubravi, na zemljištu površine 10.002m². Ubrzo se krenulo s izradom elaborata za otkup zemljišta od Grada, te dobivanjem dozvola za gradnju. Za idejno arhitektonsko rješenje samostana i crkve raspisan je natječaj na kojem su sudjelovala četvorica zagrebačkih arhitekata. Na koncu je izabrano rješenje ing. arh. Ivana Antolića – moderan projekt samostana s crkvom okrugle osnove, nadahnutom starohrvatskom crkvenom arhitekturom.
Gradnja crkve i samostana
Kamen temeljac samostana i crkve blagoslovljen je 4. prosinca 1993. godine, a blagoslovio ga je tadašnji zagrebački pomoćni biskup Juraj Jezerinac. U ime provincije, sve poslove na izgradnji samostana vodio je fra Viktor Nuić. Zbog nedostatka sredstava, gradnja je planirana u fazama, pri čemu je prvo predviđena izgradnja samostana s kapelicom i grubom dvoranom ispod crkve, dok bi crkva bila završena kasnije. Ipak, zahvaljujući zalaganju hercegovačkih franjevaca, vrlo brzo je ugovorena i gradnja crkve - najprije samo golih zidova i krova, a potom i njezin potpuni dovršetak.
Gradnja je napredovala jako brzo, te su nakon dvije godine, na ljeto 1995., samostan i crkva bili spremni za useljenje i stavljanje u funkciju. Crkva je prije blagoslova i stavljanja u uporabu opremljena potrebnim namještajem i djelomično umjetničkim djelima, dok su ostala postavljena naknadno. Važno je istaknuti veliko raspelo u crkvi, djelo Antuna Augustinčića, kip Blažene Djevice Marije koji je izradio Dino Felici, te kip Djevice Marije na pročelju crkve - djelo L. Conta. Križni put je djelo Jure Žaje, dok su vitraji i mozaik iza tabernakula rad Josipa Botterija Dinija.
Na prvoj stranici samostanske kronike stoji zapisano: „Dekretom br. 617/95. god. od 28.07.1995. za upravitelja naše nove kuće u Zagrebu, Avenija izviđača 2, imenovan je dosadašnji humački gvardijan fra Zoran Senjak. Zajedno s provincijalom fra Tomislavom Pervanom došao sam 7. srpnja u Zagreb da službeno preuzmem novu dužnost i da se s voditeljem gradnje fra Viktorom N. dogovorim o otvaranju nove kuće.“ Uporabna dozvola za cijeli objekt dobivena je početkom srpnja, a useljenje u samostan obavljeno je u kolovozu 1995. godine. Prva nedjeljna sveta misa slavljena je 13. kolovoza 1995. u devet sati u kapelici, na kojoj je bilo dvanaest vjernika. Svi su s nestrpljenjem čekali službeno otvaranje crkve. 1. rujna održan je i prvi kućni kapitul na kojem su dogovorene sve pojedinosti oko blagoslova i otvorenja crkve.
Blagoslov i useljenje
Blagoslov crkve i samostana svečano je održan 28. rujna 1995. u 17 sati, a predvodio ga je zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, koji je predslavio i svečanu svetu misu povodom otvorenja. Svečanosti su nazočili i apostolski nuncij Giulio Einaudi, generalni vikar Reda manje braće fra Gilles Bourdeau, tadašnji provincijal fra Tomislav Pervan i mnogi drugi, zajedno s više od 80 fratara iz naše provincije i preko stotinu koncelebranata. Unatoč kišovitom vremenu, vjernici su se okupili u velikom broju, a misno slavlje, koje je potrajalo gotovo tri sata, svojim pjevanjem uveličao je zbor Janjevo pod ravnanjem maestra Antuna Čelara.
„Ova kuća, ovo zdanje koje vidite i u kojem se nalazite i na koje ćemo domalo po molitvama i rukama uzoritog o. Kardinala i cijele nazočne Kristove Crkve zazvati Božji blagoslov, rodilo se upravo iz potrebe da se naše mladice okupe na jednome mjestu, odgajaju u istome duhu, stasavaju i izrastaju s istim mislima i pogledima prema boljoj zajedničkoj sutrašnjici Crkve, našega Reda i hrvatskog naroda. To nas je vodilo pri gradnji ovoga zdanja koje je izraslo kao potreba ove Zajednice, da napokon, nakon punih 50 godina, ima svoj odgojni zavod, studentat, na jednome mjestu, u stolnome hrvatskom gradu Zagrebu, duhovnom kulturnom središtu svih Hrvata.“ istaknuo je u svom govoru provincijal fra Tomislav Pervan.
Crkva, kapelica (oratorij) i samostanska dvorana od blagoslova su stavljeni u punu uporabu. Već prve nedjelje nakon blagoslova, 1. listopada 1995. godine, crkva je bila toliko ispunjena vjernicima, da je, uz tri nedjeljne svete mise u 9, 11 i 17:30 sati uskoro uvedena i četvrta misa u 7. Također je, zbog istog razloga, jutarnja misa koja se kao samostanska misa slavila u 6.30 sati u kapelici, morala biti prebačena u crkvu. U godinama koje su uslijedile, broj vjernika se postupno povećavao, te je uskoro uvedena i peta nedjeljna sveta misa. Važno je spomenuti da je samostan, kao i naša franjevačka provincija, posvećen Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo, dok je sama crkva posvećena Bezgrešnom začeću Marijinu.
Ispred crkve nakon mise 2000. godine
Prvo samostansko bratstvo činila su sedmorica franjevaca: gvardijan fra Zoran Senjak, fra Vitomir Musa, fra Bazilije Pandžić, fra Viktor Nuić, odgojitelj bogoslova fra Ivan Dugandžić, duhovnik fra Mladen Herceg, te fra Stanko Mabić, student crkvene glazbe, a kasnije i pomoćni odgojitelja bogoslova. Od ove godine on je ponovno u Zagrebu u službi prvoga odgojitelja. Fra Stanko je 1996. godine osnovao mješoviti samostanski zbor, koji je pjevao na večernjoj sv. misi nedjeljom. U samostanu su živjele i djelovale hercegovačke Školske sestre franjevke Krista Kralja: s. Zdravka Tadić, s. Nevenka Šimić, s. Blanka Vukadin, s. Mirjana Marić i s. Veronika Kvesić. Godine 1998. započela su i prva okupljanja mladih u našem samostanu iz kojih je kasnije nastala Frama Dubrava, a 2008. godine kanonski je osnovano i bratstvo Franjevačkog svjetovnog reda u Dubravi.
Posveta crkve 2005.
Daljnja umjetnička oprema crkve trajala je godinama, da bi konačno, 8. prosinca 2005. godine, na svetkovinu njezine zaštitnice, Bezgrešne Djevice Marije, crkvu posvetio zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić. Tom prigodom u oltar su ugrađene moći blaženog kardinala Alojzija Stepinca, a u koncelebraciji je bilo 18 svećenika. Svojom izgradnjom samostan je u potpunosti ispunio svoju svrhu: postao je trajni dom i kuća odgoja franjevačkim bogoslovima i studentima, ali i gostinjac našim fratrima, koji u prolazu ili obavljajući razne obveze pronalaze ovdje mjesto za odmor i prenoćište.
20 godina portala fra3.net
Vrijeme brzo prolazi. Jako brzo. A u to se najlakše možemo uvjeriti mi bogoslovi, promatrajući kako samo brzo prođe vrijeme od prve vožnje tramvajem do Fakulteta u Vlaškoj i prve kave u gradu, ili prve utakmice na terminu, pa sve do obrane diplomskog i posljednje vožnje dvanaesticom natrag do Dubrave. I dok misliš da si pohvatao sve tramvajske linije i naučio razlikovat Markuševec i Miroševec, već je vrijeme za odlazak. Tako brzo je prošlo i dvadeset godina od pokretanja našeg portala na kojem čitate ovaj tekst. Zato smatramo vrijednim kratko spomenuti i povijest ove internetske stranice.
Ako nas server stranice dobro služi, ovo je 2186. tekst po redu. Nije to mali broj. U tom moru tekstova nalazi se mnoštvo osobnih razmatranja Božje riječi, intervjuâ s fratrima, laicima, pjevačima, povijesnih kutaka, Franjinih koraka, svjedočanstava i mnogo toga lijepoga. Ovaj portal postao je jedan veliki prozor kojim naše misli i ideje o Bogu, svijetu i franjevaštvu putuju do vas, naših čitatelja.
Naša web-stranica ugledala je svjetlo dana još davne 2005. godine. Bila je to inicijativa tadašnjih bogoslova i njihova odgojitelja fra Miljenka Šteke, koji su prepoznali poziv Crkve na novu evangelizaciju i odlučili odgovoriti na suvremen način – preko interneta. U prvih desetak godina mnogo se toga promijenilo. Internet je ušao u gotovo svaku hercegovačku kuću, a paralelno s tim fra3 su otkrili društvene mreže, najprije Facebook, a potom i Instagram. One su nam otvorile nove načine komunikacije i pomogle da lakše dođemo do mladih, približimo im svoja razmišljanja, iskustva i svakodnevni život bogoslovije. Povodom skore desete obljetnice 2014. godine, napravljen je redizajn stranice, te je dobila izgled kakav ima i danas. Nekoliko godina kasnije, 2019., objavljena je i knjiga fra3 tragaju, koja donosi dobar dio naših tekstova i promišljanja u tiskanom obliku.
Zahvalni smo vama vjernicima i čitateljima, a posebno dragome Bogu na 30 godina postojanja ove crkve i samostana u Dubravi, koji je odgojio tolike generacije bogoslova i na 20 godina postojanja naše internetske stranice. Neka Gospodin iznova blagoslovi naš rad i trud!
