Mjesto promišljanja i onih najdubljih molitava, prvih kriza i bratski dinamika, tolikih radosti i tolikih tuga doživotno će obilježiti fra Andriju. Brig, ta plava skamenjena vječnost, je u našem bratu toliko tinjao da je u njegovu okrilju htio više puta podići svoj šator i glavu prisloniti.
Čovjek u životu vidi dosta različitih krajolika i mjesta. Izvanjska ljepota krajolika, veličina, društvena i gospodarska klima određenih gradova i sela su važni čimbenici, prema kojima procjenjujemo kvalitetu života, ali iskustveno znamo da nije sve u tome. Bez obzira koliko vanjski uvjeti bili dobri ili loši, mi uvijek vežemo mjesto uz sebe, svoje osjećaje i doživljaje. Mjesto rođenja i odrastanja, mjesto školovanja kroz vlastiti rast i susrete, mjesto rastanka od najbližih i nade u ponovni susret, mjesto pripadnosti i povjerenja kroz prva prijateljstva, mjesto bliskosti i ljubavi, mjesto susreta s Drugim, koje preobražava život. Zar sama pomisao na ta mjesta ne budi mnoštvo emocija i stanja? Nisu to objektivno najljepša ni najbolja mjesta, ali su naša, toliko naša, da cijelo naše biće sa svim našim emocijama tu vidi svoju pripadnost i točku iskona. Nisu sve ove stvari samo “zemaljske“ već se u njima krije i vječni smisao.
Uzvisine su odvjeka bile tumačene kao mjesta posebne Božje objave. Tako uzvisine ili brjegovi isprepliću patnju i žrtvu kroz spasenje i ljubav koja preobražava. Naš fra Andrija je doista obilježen jednim brijegom. Rođen je u selu Stubica, pučku školu završio u Trebižatu te po završetku odlazi u franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Upravo na Brigu, kako tamošnji ljudi od starina nazivaju brijeg koji bijaše kolijevka hercegovačkih franjevaca, fra Andrija otkriva sjeme poziva te svoju želju izražava ocu provincijalu. Provincijal daje nalog da ga prime u sjemenište. Od tog trenutka na fra Andriju možemo primijeniti čuvenu prispodobu o sijaču: „Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razraste se i razmnoži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko“ (Mk 4, 8). Mjesto promišljanja i onih najdubljih molitava, prvih kriza i bratski dinamika, tolikih radosti i tolikih tuga doživotno će obilježiti fra Andriju. Brig, ta plava skamenjena vječnost, je u našem bratu toliko tinjao da je u njegovu okrilju htio više puta podići svoj šator i glavu prisloniti.
fra Andrija Jelčić nadgleda rad na kanalu za hidrocentralu
Fra Andrija prvu službu u Provinciji obnaša na Brigu. Nakon kratkog boravka u Mostaru i na Humcu, fra Andrija izražava generalnom vizitatoru svoje želje, među kojima je i ona da se vrati na Brig za župnog vikara. Nakon Jablanice i Bukovice postaje župnik u Čapljini. Nakon godina provedenih u Čapljini naš brat piše pismo provincijalu u kojem, izražava svoju skromnu želju za premještajem na Brig za kapelana. Odlukom Provincije vraća se na Široki Brijeg 1943. god. za vikara i pomoćnika župnika, te na stogodišnjem svečanom kapitulu u čast jubileja Provincije biva određen za gvardijana i župnika. U susjedu neba naš brat je prepoznao iskonsku točku koja ga je od mladenačkih dana vezala uz Krista, mučenog, umrlog i uskrslog.
Za vrijeme studija u Breslauu tamošnji provincijal fra Andriju opisuje kao dragog i dobrog subrata te izrazito pobožna, skromna i vrijedna oca. Njegova pobožnost i dobrota pratit će ga cijelog života. Za vrijeme pastoralnog djelovanja fra Andrija biva omiljeni duhovnik mnogih. Svoju dobrotu nije ograničavao ni na nacionalnost, ni na vjeru. Postoje brojna svjedočanstva za vrijeme djelovanja u Čapljini, koja svjedoče o njegovoj dobroti i suradnji s Bošnjacima i Srbima, tj. muslimanima i pravoslavcima. O njegovoj dobroti pišu i tadašnji kolege i đaci koji svjedoče da u trenutku ratnih zbivanja on nije vjerovao da bi itko učinio išta nažao njegovoj subraći i njemu. Naš brat, živeći i svjedočeći svoje franjevaštvo, nadilazio je sve orijentacije i ideologije, htijući biti brat svakome iskazujući Kristovu ljubav po uzoru na serafskog oca Franju. U svome svećeničkom poslanju vjerno je svjedočio istine vjere i moralne poduke. Svoje svjedočenje živio je i naviještao životom čuvajući i vršeći Riječ života.
fra Andrija Jelčić na sprovodu
Našeg brata i Brig su vezala tolika sjećanja i doživljaji, ali jedan je nadasve neopisiv. Hladne veljače 1945. zbog granatiranja devetorica fratara s đacima i nekolicinom mještana su se sklonili u fratarskoj mlinici. Po završetku pucanja u jutro 8. veljače dolaze na Brig. Tamo su dočekali mnogobrojnu vojsku, vojna vozila te mnoštvo oružja. Đaci i mještani nakon pogrdnog izrugivanja bivaju pušteni dok fratri ostaju zarobljeni. Fra Andrija se i u ovom trenutku pokazuje kao čovjek vjere. Đaci su upamtili kako je, po dolasku i zarobljavanju, njegova prva namjera bila ulazak u crkvu. Nekako je uspio izmoliti da ga partizani puste u crkvu da vidi što je s Presvetim sakramentom. Vjerni nasljedovatelj sv. Franje Asiškog, brat malen, ali iznad svega oblikovan prisustvom živoga Krista, ostaje do kraja života revni službenik oltara, velik u ljubavi prema Presvetom sakramentu. Teško je opisati osjećaje koji su prolazili kroz njegovu glavu tijekom posljednjeg boravka na Brigu. Za njega mjesto vlastitog poziva i rasta, mjesto onih osobnih susreta s Kristom postaje i mjesto vlastitog križnog puta. Naoružana vojska odvela je skupinu fratara iz mlinice put Splita i ubila ih na nepoznatom mjestu. Do danas nisu nađeni posmrtni ostaci našeg brata, iako postoje tvrdnje o mogućem ubojstvu u Posušju ili pak između Imotskog i Splita, negdje u blizini Zagvozda. Jedno je sigurno, sjeme nije umrlo, ono živi, raste i donosi obilat rod.
Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
Ta plava skamenjena vječnost (A.B. Šimić, Pjesma jednom brijegu)
Gospodine, usliši naše smjerne molitve za slugu tvoga fra Andriju koji je u svećeničkom i redovničkom životu iz ljubavi prema Kristu pošao putem savršenog predanja. Daj da se, o Kristovom slavnom dolasku, raduje i zajedno sa svom redovničkom braćom uživa blaženstva tvoga kraljevstva. Učvrsti srca svojih vjernih i ojačaj nas snagom svoje milosti da trajno budemo pobožni i iskreni u uzajamnoj ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.
Literatura
Fra Ante MARIĆ, fra Andrija Jelčić (1904.-1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 313-329.
Fra Častimir MAJIĆ, U nebo zagledani, Široki Brijeg – Zagreb, 2012., 67-70.
https://pobijeni.info/fratri/sluga-bozji-fra-andrija-jelcic-1904/ (30.3.2026.)
