Vjera u Trojedinog Boga je za kršćanina nešto odlučujuće i razlučujuće. Zanimljivo je da takav izraz vjere i takvo obrazloženje ima kratku, neshvatljivu i nedokučivu formulu.
Iv 16,12-15
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.«
Vjerovati za kršćanina ne znači samo nešto smatrati istinitim, nego u bitnom označava usmjerenje života prema toj istini. Vjera počiva na dobrovoljnoj objavi Boga čovjeku, na slobodnom očitovanju ljudima. U nadnaravnoj vjeri Bog se očituje na poseban način: On svoje intimne istine čini pristupačnima. Iz objave Božjeg imena zaključujemo da je Bog onaj koji želi uspostaviti dijalog s čovjekom. Ta razina postaje slična razini dviju osoba, samo što ovaj susret s Bogom nadilazi takav odnos. Naime, u tom susretu čovjek doživljava egzistencijalnu promjenu, život mu se iz temelja mijenja i stavlja na svijetlo upravo taj temelj.
Važno je prepoznati da su Izraelci u imenu Jahve otkrili tragove osobnog Boga. Cjelokupna njihova religija bila je označena božanstvom pod nazivom El i time ja označavala osobni karakter božanstva. Grčka filozofska misao nije poznavala ovako razvijen pojam osobe. Tako mnogi teolozi upravo pojam osobe uzimaju kao najveći doprinos kršćanstva svijetu. Stari zavjet nam daje, iz povijesti spasenja, Boga koji se osobno objavljuje prvotno u svojem djelovanju. Tako u objavi Boga imamo antropomorfizirane slike koje Ga ne lišavaju božanstva. Stari zavjet nam govori o Bogu kao osobi, što najviše možemo iščitati iz Božjeg djelovanja. Takav Bog ima srce i osjećaje, govori čovjeku u različitim situacijama, povjerava čovjeku upravljanje zemljom. Kraus nam donosi potvrdu da se sve osobine, koje možemo primijeniti za osobu, nalaze i u Bogu. On je nezamjenjivi individuum; duhovno biće koje nastupa spoznanjem i htijenjem; svjesna i slobodna samostalnost; odnos, točnije komunikacija s jednim osobnim nasuprot (Georg Kraus 1994, 145-146).
Vjera u Trojedinog Boga je za kršćanina nešto odlučujuće i razlučujuće. Zanimljivo je da takav izraz vjere i takvo obrazloženje ima kratku, neshvatljivu i nedokučivu formulu. Međutim, potrebno je uvidjeti da iza toga stoji jaka konstatacija: Bog jest. Ratzinger ističe: „Biti kršćanin prije svega znači da Bog jest… srž kršćanske ispovijesti, srž kršćanskog čina egzistencije nalazi se u tvrdnji: Bog jest.“ (Joseph Ratzinger/Benedikt XVI. 2011, 101). To „Bog jest“ u sebi sadrži bogatstvo značenja: Crkva prihvaća izraelski Credo, Bog je stvaran, Bog ima moć nad svijetom i čovjeku je potreban. Ova tema nas dovodi do vrhunca, do trojstvene tvrdnje: Bog jest kao ljubav. Kršćanska poruka u svojoj biti nosi riječ Bog. To na čovjeka djeluje oslobađajuće jer čovjek uviđa da je povezan s Bogom. Bog ljubi čovjeka, a čovjek prima njegovu ljubav. U tom dubokom izrazu vjere kršćani donose jasan vidik. Bog je Otac, Sin i Duh Sveti. Oko takvog izričaja nerijetko ostane šutnja koja izražava nemogućnost govora, strah i nejasnoću. Možemo početi govorit o Trojstvu tek kada promatramo svaku osobu u Trojstvu i njihove odnose.
Važno je razumjeti da se Bog ne pokazuje onakav kakav nije. Ustvari „Bog jest onakav kakvim se pokazuje.“ (Joseph Ratzinger 2017, 159) Ta izjava predstavlja temelj svakog razumijevanja odnosa prema Bogu. Ona u sebi predstavlja i osnovu za nauk o Trojstvu. Riječ Bog koja je zapravo i prva riječ kršćanske pouke. Bog nam svoje svjetlo odašilje preko ljudi. Međutim, kroz povijest su se nerijetko slika Boga Stvoritelja i očitovanje u stvorenom zastirali i opovrgavali. Najstrašnije od svega je pitanje patnje nedužnih koja predstavlja najjaču optužbu protiv Boga. Čovjek nađen u situaciji potrage za odgovorom u zajedništvu s Jobom ispušta krik: Gdje si Bože?
Nauk o Trojstvu nije nastao iz neke spekulacije o Bogu. U novom zavjetu Bog nam se pokazuje na dosad neviđen način. Isus sebe naziva Božjim sinom te se takvim priznaje. Tu nailazimo na veliki paradoks. Isus se Bogu obraćao kao Ocu, kao onome koji je Ti, s kojim je u odnosu. Vidljivo je iz njegova djelovanja da nam prilazi u susret te se predstavlja kao posrednik između Boga i ljudi. On je čovjek u ljudskom liku koji je Bog, jest Bog, Bog s nama (Emmanuel). Kad takav posrednik ne bi bio Bog on nas ne bi vodio Bogu. Boga ovdje susrećemo kao Sina. Iz svega rečenoga dolazimo u nedoumice, kako to Bog stoji u čovjeku, a toliko je iznad čovjeka. Također postavljamo pitanje: jesu li ova tri oblika Boga samo nama vidljivi, predstavljaju li samo masku Božju ili su pak najdublji izraz bîti Boga? Evanđelist nam jasno donosi da gledajući Sina u njemu vidimo Oca (usp. Iv 14,9). Promatrajući Isusa Krista doznajemo tko je Bog. Općeniti značaj za sliku Boga imaju elementi Isusove povijesti: utjelovljenje, križ, uskrsnuće, proslava, odaslanje Duha. U Sinu vidimo Božju blizinu prema čovjeku. Bog je čovjeku tako blizak da sam postaje čovjekom.
Naše Vjerovanje ispovijeda vjeru u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca. Za razliku od Sina koji je došao u obličju čovjeka i Oca o kojem možemo stvoriti određenu predodžbu, Duh Sveti ostaje tajanstven i teško ga je opisati. Zato ga kršćanska teološka tradicija naziva i „nepoznatim Bogom“ ili „onim s onu stranu Riječi“. U zapadnoj tradiciji Duh Sveti je često bio zapostavljen u pobožnosti, iako je u sustavnom naučavanju o Trojstvu njegova uloga jasno naglašena. U Starom zavjetu Duh (ruah) označava Božju stvarateljsku snagu koja daje život, sve održava i vodi. Proroci ga prikazuju kao Božju moć koja nadahnjuje i preobražava svijet i čovjeka. U Novom zavjetu, osobito u Isusovu životu, djelovanje Duha Svetoga postaje jasno: Isus je Pomazanik na kojem počiva punina Duha. Njegovo krštenje na Jordanu označava početak mesijanskog poslanja, a cijelo Isusovo djelovanje, čudesa, propovijedanje, smrt i uskrsnuće, prožeto je Duhom Svetim.
Isus svjedoči o Duhu Svetom kroz tri važna naglaska: upozorava na težinu grijeha protiv Duha Svetoga, koji je nepriznavanje Božje prisutnosti u njegovu djelovanju, ističe da njegovo djelovanje i dolazak Kraljevstva Božjega dolaze po Duhu, obećava učenicima Duha Svetoga kao Branitelja koji će ih voditi i nadahnjivati osobito u progonima. Nakon uskrsnuća Duh Sveti se izlijeva na apostole i Crkvu, postaje izvor snage, jedinstva i svetosti zajednice vjernika. Prema Pavlovim poslanicama, Duh Sveti je temelj kršćanske egzistencije i daje različite darove na korist cijele zajednice. U Ivanovu evanđelju Duh je Paraklet – Branitelj i Duh istine, koji vodi Crkvu i uvodi je u svu istinu. Duh Sveti nije samo neosobna sila, već treća osoba Trojstva, osobni darovatelj svih darova, koji posadašnjuje i ostvaruje Kristovo djelo u svakom vjerniku i u Crkvi. On ima osobine osobe: govori, poučava, vodi, nadahnjuje i posreduje za vjernike. Njegova zadaća je ostvarenje spasenja u slobodi i ljubavi, a vjernici ga prepoznaju kao izvor života, istine i zajedništva s Bogom.
Na svetkovinu Presvetog Trojstva, slavimo središnje otajstvo naše vjere: Boga koji je ljubav, zajedništvo triju osoba – Oca, Sina i Duha Svetoga. Ovo otajstvo nadilazi naše potpuno razumijevanje, ali nas poziva da uronimo u dubinu Božje ljubavi i zajedništva. Promišljali smo kako nam se Bog objavljuje kao Otac, izvor svega života, koji nam daje svoga utjelovljenog Sina. Vidjeli smo kako Sin, Isus Krist, očituje tu ljubav dajući sebe za nas, pozivajući nas da postanemo djeca Božja u Duhu. I prepoznali smo Duha Svetoga, koji se izlijeva u naša srca, preobražavajući nas i sjedinjujući nas s Bogom i jedni s drugima. Neka nas ovo razmatranje potakne da živimo u skladu s tim otajstvom. Pozvani smo ljubiti kao što je Bog ljubio nas, opraštati kao što je nama oprošteno i živjeti u jedinstvu i zajedništvu kao što je Trojstvo jedno. Neka naša djela odražavaju Božju ljubav i neka nas Duh Sveti vodi u svakodnevnom životu. Uzmimo vremena da razmislimo o Božjoj ljubavi prema nama i odgovorimo na tu ljubav svojim životima. Neka nas Presveto Trojstvo blagoslovi i vodi na našem putu vjere.
