Satrven bolima, ali u dubokoj ispunjenosti Gospodinovim obećanjem, Franjo poput Pavla prepoznaje Uskrsloga. Možemo reći da je njegov život uistinu bio odnos ispunjen osluškivanjem Božjih nadahnuća.
Želje izrečene na kraju života imaju posebnu težinu. U njima se krije životni dah koji sa sobom nosi godine iskustva i toliko pregaženih koraka. Posljednja želja umirućeg Franje bijaše nadasve jedinstvena. Ovako ju bilježi fra Toma Čelanski: „Kad opazite da sam pri kraju, kao što ste me prekjučer vidjeli gola, tako me položite na zemlju i tako dugo me već preminula ostavite da ležim koliko je vremena potrebno da netko polako prijeđe tisuću metara.“ (2Čel 217)
Franjo pišući Potvrđeno pravilo ne želi ništa drugo doli da pravilo i život Manje braće bude obdržavanje Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista. Pred kraj svoga života Franjo opet podsjeća: „Ja sam svoje učinio, a što vi treba da učinite, neka vas pouči Krist!“ (2Čel 214) Možemo reći da svetac shvaća bit življenja, ono vrijedno je uvijek u odnosu prema Neizmjernom. Životopisci svjedoče da je Franjo podnosio izrazite boli i mučnine u posljednjim danima. Upravo u takvom stanju on biva okrijepljen od Boga kratkom prispodobom: „»Kad bi sva zemlja i svemir bili neprocjenjivo zlato i kad bi se tebi dalo kao nagrada blago tolike slave za ono što trpiš zbog strašnih tegoba; kad bi se oduzela sva bol, čime se spomenuto zlato ne može usporediti niti se može dolično spomenuti, zar se ne bi radovao i dragovoljno podnosio što časovito podnosiš?« »Zaista bih se radovao« – reče svetac – »i izvanredno bih se radovao.« Na to mu reče Gospodin: »Zanosno dakle kliči, jer tvoja je bolest dar mojega kraljevstva i po zasluzi strpljivosti sa sigurnošću i stalnošću očekuj baštinu u tom mojem kraljevstvu!«“ (2Čel 213)
Satrven bolima, ali u dubokoj ispunjenosti Gospodinovim obećanjem, Franjo poput Pavla prepoznaje Uskrsloga. Možemo reći da je njegov život uistinu bio odnos ispunjen osluškivanjem Božjih nadahnuća. U posljednjim danima života piše posljednje stihove Pjesme brata Sunca. Iscrpljen postovima i molitvama, krvareći iz rana, bivajući skoro potpuno slijep te nalazeći se pri kraju svoga ovozemaljskog života odlučuje napisati jednu od najljepših pohvala svemu stvorenome. Tako Franjo u svojoj posljednjoj pjesmi veliča stvoreno gledajući u svemu radost i zadovoljstvo koje Svevišnji daje. Franjo pred smrt lomi i blagoslivlja kruh s braćom te traži od braće da mu čitaju ulomak iz Evanđelja po Ivanu koji počinje riječima: „Uoči svetkovine Vazma.“ Vršeći sve te čine, Franjo je upućivao na smisao koji želi dati svojoj smrti. Svetac smrt shvaća kao Uskrsnuće, kao susret s onim kojeg nikad nije prestao nasljedovati. U Pjesmi bratu Suncu samu smrt naziva sestricom: „Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu Smrt, kojoj nijedan živući čovjek umaknuti ne može: jao onima koji umiru u grijesima smrtnim; blago onima koje smrt nađe u volji presvetoj Tvojoj, jer druga im smrt nauditi neće.“ (PjSu 30)
Životopisi nam svjedoče da se Franjo nekoliko dana prije svoje smrti dao položiti gol na zemlju: „Iscrpljen onom tako teškom bolešću, koja je dokrajčila svaku bol, dao je da ga gola polože na golu zemlju da bi se u onom posljednjem času, u kojem bi se neprijatelj još mogao razbješnjeti, gol borio s golim.“ (2Čel 214) U ovom činu možemo bolje razumjeti njegovu posljednju želju. Svetac se želi potpuno poistovjetiti s umirućim Kristom na križu u svoj obuhvatnosti njegove bijede. Goli Franjo ostaje u trenutcima smrti izravno povezan sa sestricom zemljom o kojoj je tako lijepo pjevao u predvečerju svoga života. Možemo reći da Franjo u ovoj maloj gesti izražava svoj sveukupni život i poslanje. On prisnim zajedništvom ljubavi s Kristom obuhvaća i konkretnost bratskog zajedništva s majkom Zemljom. Teilhard de Chardin piše u Misao svijeta ovako: „Onoga tko žarko ljubi Isusa skrivena u silama koje daju rasti zemlji, zemlja će majčinski uzeti u svoje golemo naručje i dati mu promatrati lice Božje… Onoga tko bi Isusa žarko ljubio skrivena u silama što čine da zemlja umre, klonula bi zemlja stisnula u svoje goleme ruke te bi se, zajedno s njome, probudio u Božjem krilu.“ (T. de Chardin, La Messe sur le mondo, u Hymne de l`univers, Paris, 1961., 45-47)
Gospodine, koji si svetom Franji darovao milost da u svemu prepozna Tvoje lice, i u Suncu i u bratu, i u boli i u sestrici smrti, podaj i nama srce otvoreno poput njegova. Daj da, poput njega, u smrti vidimo prolaz u život, u strahu prepoznamo nadu, a u slabosti snagu Tvoga obećanja. Uči nas da ti s povjerenjem predamo sve što jesmo, kako bi i naš prelazak u kraljevstvo Božje bio ispunjen mirom, radosnom predajom i zahvalnošću.
