Nosila si me devet mjeseci, osjećala svaki moj pokret, bdjela svaku noć u kojoj ti san nije dolazio na oči zbog mene. I kad je došao dan mog rođenja, trpjela si bol, ali nisi mislila na sebe – mislila si na mene.
Majko, danas ti želim reći ono što sam možda prečesto prešućivao. Želim da znaš koliko te volim, koliko mi je značila tvoja blizina i ti. Dok ti ovo govorim mislim i na jednu drugu Majku – onu koja je nosila Boga pod svojim srcem i koja je gledala svoga Sina kako odlazi putem koji ona sama nije mogla promijeniti.
Nosila si me devet mjeseci, osjećala svaki moj pokret, bdjela svaku noć u kojoj ti san nije dolazio na oči zbog mene. I kad je došao dan mog rođenja, trpjela si bol, ali nisi mislila na sebe – mislila si na mene. Tako je i Marija, u hladnoj štali, donijela na svijet Dijete znajući da ono ne pripada samo njoj.
Bila si uz mene u svakoj bolesti, u svakom mom strahu, u svakoj noći kad sam plakao, a da nisam ni znao zašto. Prala si moju odjeću, kuhala mi jelo, tješila me kad su me povrijedili. A onda je došla škola. Sjećaš li se, Majko, kako si me nježno uvjeravala da će sve biti u redu? Kako si me pratila pogledom dok sam prvi put ulazio u učionicu? Ali nisi stala na tome. Godinama si neumorno slušala sve moje priče, brige i nepravde, podržavala me kad sam sumnjao u sebe, tješila me kad su problemi bili veći od mene.
Majko, kako ti nije bilo teško? Kako nisi odustala? Znam da si bila umorna. Radila si danju, bdjela noću; brinula se za sve. Nikada nisam razmišljao koliko si puta bila gladna da bih ja bio sit, koliko si puta sakrivala svoje suze da bih ja bio sretan. Marija je šutjela dok su pljuvali njenog Sina, dok su Ga razapinjali pred njenim očima. Tako si i ti šutjela kad su me ogovarali, kad su me drugi povrijedili, ali si bila tu – stajala si uz mene, kao stijena.
Znam da si molila za mene. I kad sam bio daleko, i kad sam griješio, i kad se nisam sjećao Boga, ti jesi. Marija je molila dok je gledala svog Sina kako pada pod težinom križa. I ti si molila dok si me gledala kako padam pod teretom vlastitih odluka.
I sada te pitam, Majko, je li ti teško gledati me kako odlazim? Znam da jest, ali me puštaš, kao što je Marija pustila svoga Sina. Jer ljubav nije u posjedovanju, nego u darivanju.
Hvala ti, Majko, za sve što si bila i što jesi. Za svaki tvoj pogled, svaki dodir, svaku neizgovorenu molitvu. Hvala ti što si moja Marija.
