Dolazi njemu, takvom kakav jest – sumnjičavom, umornom, otvorenom i ranjivom. I ne skriva ništa, pokazuje rane, približava se. I u tom susretu nešto se dogodi.
Iv 20,19-31
Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!«
On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.
Postoje trenuci kad čovjek više nema snage za velike riječi. Kad vjera više nije nešto jasno i sigurno, nego pitanje koje stoji negdje duboko u nama. Kad želiš vjerovati, ali ne ide. Kad tražiš, ali ne nalaziš. Toma je bio upravo takav. Nije bio protiv Boga. Samo nije mogao na silu vjerovati. Nije mu bilo dovoljno ono što su drugi doživjeli.
Trebao je nešto svoje. Stvarno. Blisko. Istinito. I onda Isus dolazi. Ne s odgovorima. Ne s objašnjenjima. Dolazi njemu, takvom kakav jest – sumnjičavom, umornom, otvorenom i ranjivom. I ne skriva ništa, pokazuje rane, približava se. I u tom susretu nešto se dogodi. Ne izvana, nego iznutra.
Kao da je srce napokon prepoznalo ono što je cijelo vrijeme tražilo. I tada Tomi više ne trebaju dokazi. Iz njega izlazi samo jedna rečenica. Tiha, ali puna svega: “Gospodin moj i Bog moj!” Kao da u tim riječima stane cijeli njegov put – i sumnja, i traženje, i susret.
Možda i mi negdje nosimo tu istu potrebu. Ne želimo samo slušati o Bogu. Ne želimo vjeru koja je tuđa ili daleka. Želimo znati da je stvarno tu i vidi nas. Možda Isus i nama dolazi baš tako – tiho, nenametljivo, u trenucima kad smo najiskreniji. Ne kad smo sigurni, nego kad tražimo.
I možda je to dovoljno da i mi, jednom, iskreno kažemo: "Gospodin moj i Bog moj!"
