Iv 3,16-18
U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«
Bog je tako ljubio svijet… ova rečenica iz današnjeg evanđelja je nekako na tragu onoga što će isti autor reći u svojoj poslanici, govoreći: Bog je ljubav.
Kako je Ivan došao do toga da napiše vjerojatno jednu od najpoznatijih rečenica: Bog je ljubav? Mogli bismo poći od iskustva koje imamo u svom životu. Kako mi znamo da je nečija ljubav prema nama baš ona prava ljubav, a da se ona ne zasniva tek na prolaznim osjećajima i slično? Ako nam netko svoju ljubav očituje svojim konkretnim djelima, životom, požrtvovnošću, a ne tek lijepim riječima, porukicama i poklončićima, mogli bismo donekle tvrditi da nas voli. Na primjer, roditelj će pokazati ljubav prema bolesnom djetešcu tako što će uz njega probdjeti cijelu noć, paziti na njega iako je svjestan da rano ujutro mora na posao. Otac ili majka to imaju u sebi i to će pokazati prema van i očitovati prema svom djetetu. Jednim dijelom mi po vanjskim djelima, po onom što činimo za svoje bližnje, pokazujemo kakvi smo unutar sebe; tako očitujemo svoju nutrinu.
Ovaj način razmišljanja jednim dijelom možemo primijeniti i na govor o Bogu. Da je Bog u sebi ljubav, mi možemo spoznati iz njegovih djela, iz onoga što Bog čini za čovjeka, što je činio kroz cijelu Bibliju. U svemu tome On se pokazivao kao onaj komu je stalo do čovjeka i koji je tog istog čovjeka pozivao k sebi. Vrhunac njegove požrtvovnosti krije se u današnjem evanđelju: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca. Ono što čine roditelji za bolesno djetešce, dajući sebe, žrtvujući sebe za njega kako bi njemu bilo bolje, to čini Bog za čovjeka.
Vidimo kako je Bog svoju ljubav prema nama očitovao jednim konkretnim djelom. Bog, kad nešto daruje, on to čini bez imalo zadrške, ne zadržavajući ništa za sebe, već dajući se u potpunosti; potpuno sebedarje. To je ono što kaže Ivan u današnjem evanđelju. Bog je za nas, kako bi nam osigurao život vječni, dao najvrjednije što je imao: svoga Sina, samoga sebe.
Zašto je stvorio čovjeka? Zašto je Bog dao svoga Sina za čovjeka? Zašto na jedan takav način želi stupiti u odnos s čovjekom? To nam objašnjava tajna Presvetog Trojstva. Ono što Bog čini na izvan, Bog to prvo čini unutar sebe, On je takav u sebi. Bog želi stupiti u odnos, u zajedništvo s čovjekom, jer je u Bogu odnos. Mi nerijetko upadamo u napast da Boga shvaćamo kao nekoga dalekoga, usamljenoga. Međutim, današnja svetkovina nam poručuje sasvim suprotno. Bog je u sebi zajedništvo između Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog je u sebi odnos između osoba; da malo pojednostavim: u Bogu je razgovor, predanje jedne božanske osobe prema drugoj; ljubav Oca prema Sinu i obrnuto. Sve se to odvija po Duhu Svetom.
Vidimo, ono što se događa unutar Boga, to se nekako prelijeva i izvan Boga. Kad se dvije osobe iskreno vole, one tu ljubav ne mogu više kriti u sebi, ne mogu je zadržati, ona će se sama, po inerciji, pokazati prema van. Isto je s Bogom. Bog puninu svoje ljubavi ne može kriti u sebi, ne može je zadržati, ona izlazi prema van. A najveći čin te ljubavi bio je u žrtvi svoga Sina za nas.
Presveto Trojstvo je najljepša slika Boga. Ona nam pokazuje kako je Bog u sebi zajedništvo, odnos, a ne samoća i udaljenost. Usudio bih se reći kako je Presveto Trojstvo model po kojem bi mi trebali živjeti svoje živote, posebno u obitelji. Nerijetko se događa da smo udaljeni jedni od drugih, kako u obiteljima nema zajedništva, nema odnosa, razgovora, nema požrtvovnosti, predanja; zaboravljaju se odnosi supruga prema supruzi, prema djeci; počinjemo gledati svoje interese, kako sebi ugoditi, zaboravljajući na drugoga. Vidjeli smo da je Presveto Trojstvo sve samo ne to. Ono nam pokazuje kako bi u našim zajednicama, u obiteljima trebao vladati odnos predanja, ljubavi, žrtve jednih za druge. Trebalo bi nas poticati da svoju ljubav očitujemo ne tako što ćemo nekomu dati novac ili mu nešto kupiti, već u konkretnim djelima.
Zašto govorim kako bi Presveto Trojstvo trebalo biti model našim obiteljima? Ivan Pavao II. jednom je priliko povezao Trojstvo i obitelj govoreći kako naš Bog, u svojem najdubljem otajstvu, nije samoća, već obitelj. A obitelj je obitelj ako je na okupu, u zajedništvu, ako vlada odnos ljubavi i tako dalje. Dao Bog da i mi živimo onako kako Bog živi unutar sebe.
