Ali kad bi Marin pogledao svoj vjerski život – možda bi se zastidio.
Marin je navijač Hajduka otkada zna za sebe. Još kao dijete išao je s ocem na Poljud, osjećao onu posebnu napetost u zraku, miris mora i baklji, pjesmu koja dolazi iz tisuća grla, onu strast koja se ne može opisati riječima. Svaka utakmica bila je za njega dan radosti, gotovo blagdan. Danima bi prije toga pričao o sastavu, o igračima, o protivniku. Kad bi došao dan utakmice, Marin bi bio među prvima oko stadiona. S prijateljima bi stajao ispred, osjećao puls grada, pjevao, nosio šal i čekao trenutak kad će ući – kao da ulazi u hram.
Kad utakmica počne, njegovo srce kuca u ritmu bubnjeva. Svaki pas, svaki šut, svaki zvižduk – on sve prati, ni sekunda mu ne promiče. Kad Hajduk zabije, skače i grli neznance. Kad izgubi, šuti, ali ostaje. Dolazi ponovno idućega tjedna. Hajduk nije osvojio titulu već dvadeset godina, ali Marin i dalje vjeruje. Nakon svakog poraza on ne gubi nadu. On vjeruje da će doći dan kad će njegov klub opet biti prvak. Ta vjernost, to ufanje, ta ljubav koja ne blijedi – to je ono što ga drži. Jer za njega Hajduk nije samo klub. To je dio njegova života, njegove obitelji, njegova identiteta.
Ali kad bi Marin pogledao svoj vjerski život – možda bi se zastidio.
Kad bi na vjeru gledao kao na Hajduk – koliko bi to bilo drukčije?
Jer kad dođe nedjelja, koliko nas se doista priprema za svetu misu kao što se pripremamo za utakmicu? Koliko razmišljamo o onome što će se dogoditi? Koliko puta danima unaprijed spominjemo Isusa, kao što spominjemo igrače i rezultate? Kad stignemo u crkvu, dolazimo li srcem ili samo tijelom? Dok navijač satima prije utakmice stoji ispred stadiona da uđe u atmosferu, mi često ulazimo u crkvu u zadnji tren, bez mira, bez sabranosti. Dok on pjeva iz svega glasa za svoj klub, mi u crkvi nerijetko šutimo, bezvoljni, kao da nas se to ne tiče.
A zapravo, na oltaru se događa nešto neusporedivo veće.
U svakoj misi – Krist daje samoga sebe.
Na svakoj misi – On pobjeđuje smrt.
U svakoj pričesti – mi primamo živoga Boga.
Koliko nas to doista dotiče?
Marin nikad nije vidio kako Hajduk osvaja prvenstvo, ali svejedno vjeruje. I to je pouka i nama. Jer prava vjera ne mjeri se uspjehom, nego ustrajnošću. Krist od nas traži vjernost. Krist traži da dolazimo i kad je teško, vjerujemo i kad ne vidimo, ljubimo i kad ne osjećamo.
Kad bismo barem prema Kristu imali onoliko ljubavi, ufanja i vjernosti koliko imamo prema svome klubu – koliko bi snažna bila naša vjera! Kad bismo o Njemu pričali onoliko koliko pričamo o utakmicama, kad bismo danima razmišljali o nedjeljnoj misi, kad bismo za nju živjeli, radovali joj se, pjevali iz sveg srca – tada bi svaka naša misa bila poput neba.
Jer Krist nas ne poziva na tribinu, nego za stol svoga Kraljevstva.
I ondje se ne igra za prolaznu titulu, nego za vječni život.
A onaj tko ostane vjeran Kristu, i u pobjedi i u porazu – taj već sada nosi titulu koja nikad neće izblijedjeti.
