Činjenica je da je Bog veći od naših problema, strahova, briga i strepnji. Naučiti oslanjati se na Boga i biti mu zahvalan na svemu što nam pruža najbolja je pomoć za obnavljanje našeg uma i suočavanje s nevoljama.
Kratki pregled knjige autorice Maje Jakšić.
Ova knjiga je djelo autorice Maje Jakšić, psihoterapeutkinje i majke četvero djece. Ona govori i svjedoči o velikim i teškim problemima s kojima se ljudi u Hrvatskoj susreću , no u susretu s tim izazovima ona nudi i drugačiju perspektivu. Ne samo da govori s psihoterapeutske strane o tome kako bi se problemi trebali rješavati, već u tim teškoćama i teškim trenucima života uključuje i ljudsku dimenziju te Božju blizinu, jer, u konačnici, svima nam zapravo treba pomoć.
U svojoj se knjizi najviše osvrće na obitelj, na sve dimenzije obiteljskog života i na poteškoće s kojima se susrećemo, a o kojima se ne govori dovoljno. Autorica se, osim spomenutih obiteljskih problema, obraća i svakoj osobi koja na neki način trpi od bilo koje ugroze. Također, kako ističe biskup Košić u predgovoru knjige, autoričina posebna značajka je sposobnost slušati drugoga – ljude poput onih koji su prošli traume nedavnog potresa u Sisku, branitelje iz Domovinskog rata i, posebno, bračne parove.
BEZ PANIKE U NAPADU PANIKE
,,Naša anksioznost ne dolazi od razmišljanja o budućnosti, nego od želje da ju kontroliramo.“
Što je to zapravo napad panike? Imamo li razloga za zabrinutost? Kome se možemo obratiti za pomoć? Je li riječ o tjelesnom iskustvu, mentalnoj klopci ili duhovnoj borbi? Tjeskoba, strah, panika i stres su pojmovi koji su nam više-manje svima poznati, a uz to smo ih i iskusili. U današnjem svijetu se sve više govori o napadu panike i o strahovima, odnosno o akutnom obliku tjeskobe koji se zove napad panike.
Napad panike dolazi bez ikakvog očiglednog razloga, traje od pet do trideset minuta, a zatim prestaje – opet bez očiglednog razloga. Simptomi napada panike mogu uključivati: brzo lupanje srca, teško disanje, ostajanje bez daha, osjećah gušenja, bolove u prsima, drhtanje i trzanje, zamućen vid, derealizaciju (osjećaj odvojenosti od stvarnosti – kao da su ljudi i stvari oko njih nestvarne, čudne ili deformirane) itd. Panika izaziva trenutnu i neodoljivu potrebu za bijegom. Kad je opasnost stvarna, izbjegavanje je odgovarajuća taktika, ali kada je strah neracionalan, izbjegavanje je neprikladno i samo će pojačavati problem.
Solvitur ambulando – rješava se hodanjem
Usredotočenost na svaku, pa i najmanju promjenu u tijelu uzrokuje veliki stres i nelagodu. Pronalaženje distrakcije, odnosno odvlačenje pažnje kao način odmicanja fokusa od anksioznosti može biti od pomoći. Tu ne postoji loša strategija, stoga se potiče eksperimentiranje s raznim distrakcijama kako bi se pronašlo ono što najbolje djeluje za svaku osobu. Redovita žustra šetnja, a samim time i izlaganje popratnoj fiziološkim procesima (ubrzan rad srca, gubitak daha, znojenje), odličan je način simulacije nekih tjelesnih aspekata anksioznosti, navikavanja na njih i shvaćanja da ne znače ništa zabrinjavajuće. To je vrsta procesa desenzibilizacije na podražaje koji izazivaju strah.
Umirujuća prisutnost
Govoriti nekome tko ima napad panike: ,,Ne trebaš se bojati! Samo misli pozitivno!“ ili ,,Probaj se smiriti…“ nije samo beskorisno, nego još i otežava smirivanje. Najbolje što možemo učiniti za tu osobu jest izravno je, u trenutku mira, upitati što joj treba, što bi željela i na koji ju se način može najbolje podržati, a zatim treba poštivati njezin odgovor i vjerovati joj – čak i ako kaže da kroz to može prolaziti sama. Mnogi ljudi doživljavaju svoje emocije, posebno osjećaj tjeskobe, poput tsunamija pred kojim su potpuno nemoćni. Svim snagama pokušavaju pobjeći od emocionalne plime baveći se tek popravljanjem štete. Istraživanja pokazuju da smo sposobni za puno više i da trebamo biti proaktivni u svojim mislima. Ključ za nadvladavanje tjeskobe nalazi se u treniranju mozga da razmišlja drukčije. Neuroznanost je potvrdila mudrost Svetoga pisma koje nam govori da tjeskobu i strah zamijenimo zahvaljivanjem i stalnim podsjećanjem na Božju vjernost. Činjenica je da je Bog veći od naših problema, strahova, briga i strepnji. Naučiti oslanjati se na Boga i biti mu zahvalan na svemu što nam pruža najbolja je pomoć za obnavljanje našeg uma i suočavanje s nevoljama.
SPASITI BRAK ILI ŽIVU GLAVU
,,Za brak je potrebno troje: ti i ja i Bog“.
Može li se brak spasiti i kako? Treba li ostati u braku i kada nam se čini da samo dajemo, a ništa ne dobivamo zauzvrat? Je li razvod jedino rješenje? Može li se biti zadovoljan čak i ako se živi u lošem braku?
Bračni problemi razlikuju se po složenosti. Mogu varirati od manjih preko ozbiljnih do kriznih. Istraživanja pokazuju da najveće probleme u braku stvara loša komunikacija među supružnicima. Problem je u tome što parovi u krizi izbjegavaju razmjenu mišljenja jer to neizbježno završava sukobom. Iz straha da ne budu još više povrijeđeni, supružnici se udaljavaju i postaju stranci jedno drugome. Sve to rade kako bi izbjegli bol koju bi mogli doživjeti ako odaberu iskren razgovor. Drugačije rečeno, ravnodušnost je najveći neprijatelj ljubavi u braku. Sve dok postoji neka vrsta interakcije, uključujući zdrave svađe, još uvijek postoji određena razina brige za drugoga. Povlačenje je jedno od najtežih stanja u kojima bračni par može biti i jedno je od najtežih stanja iz kojih se može ,,izvući“.
Usmjeriti se na promjenu sebe, a ne supružnika
Kada stvari krenu loše, uvjereni smo da je za to sigurno kriv onaj drugi. Osnovno pitanje koje si postavljamo u tim kriznim situacijama jest: ,,Kako promijeniti supružnika da bi se spasio brak?“. Svaki pokušaj popravljanja braka ,,tjeranjem“ supružnika na promjenu ponašanja, čak i u smjeru dobroga, unaprijed je osuđen na neuspjeh. Jedini je ,,recept“ za popravak braka taj da svatko pokuša promijeniti sebe u smjeru koji je dobar za brak.
Prihvaćanje znači naučiti se izraziti svoje potrebe, osjećaje i očekivanja, a ne zahtjeve, na nekritičan način, iznijeti činjenice bez osuđivanja, poticati ono što je nekad bilo dobro u braku, otkrivati i poštivati supružnikove jake strane, čuti supružnikovu verziju bračne situacije bez obrambenog stava, pitati se jesmo li nezadovoljni brakom ili možda sobom i napokon se suočiti s vlastitim nedostacima, slabostima, strahovima i neuspjesima. Razvod nije rješenje za većinu problema. Iz svega navedenoga vidimo da prihvaćanje ne znači popuštanje i ponižavanje, nego osvještavanje činjenice da kontrolirati možemo samo vlastito ponašanje.
Katolička Crkva bogata je riznica duhovnih izvora za jačanje braka. Sveta misa, euharistija, sakrament pomirenja, čitanje Svetog pisma, osobna molitva, duhovne obnove i pobožnosti poput krunice ili euharistijskog klanjanja mogu pomoći parovima da razaznaju Božju volju za njihov brak. Ako se, iz nekog razloga, na supružnika ne možemo osloniti, na Krista uvijek možemo. U svojim životnim i bračnim poteškoćama nismo sami – odlučujuća pomoć uvijek dolazi od vjere.
Vrijeme je i da Crkva, suočena s problemima i statistikama neuspjeha u braku, poduzme konstruktivne i konkretne pastoralne korake i razvije strategije pomoći, potpore i ohrabrenja bračnim parovima. Crkva ima odgovornost stalno poticati supružnike da se oslanjaju na Božju pomoć, da traže odgovore u Svetom pismu, crpe snagu iz sakramenata i prakticiraju kršćanske vrline strpljenja i oprosta kako bi, umjesto odustajanja, tražili rješenja i učili se nositi s neizbježnim problemima stvarnog svijeta.
