Kao ključni uvjet izgradnje autentične ljudskosti nameće nam se prihvaćanje sebe i drugih. Te dvije stvari su u uzajamnoj povezanosti - sa svakim otuđenjem od sebe, svako odbijanje kontakta s nutrinom smeta i međuljudskim kontaktima i prihvaćanjima.
Odgovarajući na često postavljeno pitanje o opstojnosti i slojevitosti vlastitog bića, nađemo se pred zidom pitanja koja vape za odgovorima. Vodeći brigu o sebi, čovjek želi na poseban način razumjeti sebe kroz svoje fizičko, psihičko i duhovno zdravlje. U ovom kratkom pregledu želimo postaviti u suodnos religiju i psihologiju, kao i postaviti pitanje o važnosti zajedničke povezanosti psihologije i duhovnog života. Bez punog razvoja svih dimenzija osobnosti ne može se ostvariti autentična ljudskost. Važno je postati svjestan da je briga za samog sebe važna za zdravlje u tjelesnom, psihičkom i duhovnom smislu.
Kršćanin krštenjem započinje život koji ga vodi u smjeru milosnog života. Taj život u sebi nosi nadasve izraženu usmjerenost na otajstvo Krista, tj. samu Crkvu. Ukoliko takve elemente stavimo u psihološki izričaj, uviđamo da je on uklopljen da nam pomogne izraziti neke temelje našeg duhovnog života. Naime, svijest o vlastitoj jedinstvenosti, prihvaćanje sebe i pronalazak vlastitog poslanja su važni elementi pripadnosti tijelu Kristovu, a također predstavljaju neophodnu psihološku izgrađenost. Bog stvara čovjeka u slojevitosti i ne postoji isključivi, jednodimenzionalni pristup.
Izgradnja i vršenje poslanja su presudni elementi suradnje između duhovnosti i psihologije gdje čovjek prema Božjem naumu ostvaruje nezamjenjivu ulogu. Ugledni psiholozi pišu da ljudsko biće tijekom života iskoristi svega 25% svojih ljudskih i psiholoških potencijala. Znati da Bog za mene ima nezamjenjivu ulogu koja uključuje jedinstvenost osobe je neprocjenjivo. O. Benedict Groeschel, poznati svećenik i psiholog, piše kako je najvažnija spoznaja za naš život ta da mi sami sebi stvaramo probleme. Tolike stvari, pa i vlastiti život, mi smo otpisali ili ih odbacili bez da smo tome dali smisao.
U davanju smisla nam pomaže učenje koje možemo predstaviti kroz dvostruki pogled psihologije i kršćanske askeze. Naime, ta dva pogleda daju istu sliku na uzajamno primjenjive i povezane procese. Američki psiholog Robert R. Carckhuff ističe da proces učenja koji pomaže osobnom rastu uključuje istraživanje, razumijevanje i djelovanje. Kršćanska askeza upravo ove elemente uključuje u svoj način djelovanja, dovoljno je promotriti ispit savjesti kroz takav vidik.
Kao ključni uvjet izgradnje autentične ljudskosti nameće nam se prihvaćanje sebe i drugih. Te dvije stvari su u uzajamnoj povezanosti - sa svakim otuđenjem od sebe, svako odbijanje kontakta s nutrinom smeta i međuljudskim kontaktima i prihvaćanjima. Od Drugog vatikanskog sabora krenule su studije povezanosti i učinkovitosti psihičkog zdravlja i religije. Dugogodišnja istraživanja donose nam kao ključ opstojnosti ljudske osobe važne elemente koji svjedoče o suglasju psihologije i religije. Naime, kao važan element se navodi samozapažanje i ljubav prema samom sebi.
Da bismo mogli rasti u duhovnoj i psihološkoj dimenziji potrebno nam je istinsko prihvaćanje samog sebe. Biti spreman prihvatiti i zahvaliti Bogu na mnogobrojnim darovima je nadasve pozitivna i dinamična spremnost koja u čovjeku budi osjećaj uključenosti i zadovoljstva. Već spomenuti pojam prihvaćanja ne možemo izjednačiti s rezignancijom koja izražava mirenje sa zatečenom situacijom. Prihvaćanje označava čvrstu volju da svoje mogućnosti razvijemo do maksimuma. U takvom razumijevanju je lagano prihvatiti i drugog kroz dimenziju svoje vlastite izgrađenosti i prihvaćenosti. Drugi je jednako vrijedan kao ja i on predstavlja vlastiti autentični put.
Svijest vlastite jedinstvenosti predstavlja stav koji budi razumijevanje za čovjeka kao unikata po biološkim, psihološkim i duhovnim stvarnostima. Svatko je originalno Božje djelo, svatko nosi sa sobom vlastite predispozicije. U čovjeku se kriju tolika bogatstva naravnih i ljudskih osobina, kao i mnoštvo duhovnih darova. Biti spreman uvidjeti svoju jedinstvenost u vlastitosti znači preuzeti odgovornost za izgradnju autentične ljudskosti.
Povezanost psihologije i religije vidljiva nam je u nekoliko čimbenika. Prvotno, vjera ima ulogu psihičke otpornosti protiv stresa. Nadalje, vjera nam daje osjećaj prihvaćenosti i utjehe. Vjera snaži čovjeka u spremnosti suočavanja s problemom. Meditacija i molitva pomažu čovjeku u slučaju kroničnih bolesti i strahova, depresija i slično.
Svi gore navedeni elementi dodatno potkrjepljuju nužnu potrebu za religijom koja blagotvorno djeluje na psihološke elemente. Empirijska religijska psihologija pruža veliki doprinos u skrbi za samog sebe kao ključnim elementom spoznaje samog sebe. Slika Boga koji ljubi simbolički je uključena u stav psihologije koja nam donosi važno prihvaćanje sebe i ljubav prema sebi. Poznati analitičar C. G. Jung ističe da je iskreno prihvaćanje sebe najteža, čak i nemoguća stvar. Za njega prepreka nije u izvanjskim okolnostima, ona se nalazi u unutrašnjosti svakog pojedinca. On ističe potrebni oblik skrbi i pomoći u prihvaćanju istinskog sebe. U tome nam mogu pomoću udružena psihologija i religija. Sebe mogu spoznati samo ako se istinski prihvatim. Slika Boga koji je ljubav predstavlja ključ vlastite čovjekove ljubavi prema sebi, a ta ljubav ga dovodi i do vlastitog prihvaćanja. Iz takvog prihvaćanja proizlazi autentična ljudskost koja u sebi nužno sadržava slojevitost čovjeka.
Literatura:
Mihaly Szentmartoni, Psihologija duhovnog života, Zagreb, 1990.
J. Panhofer, "Daje li vam vjera zdravlje? Zaključci iz empirijske religijske psihologije", Crkva u svijetu, vol.56, br. 3, str. 376-388, 2021. [Online]. https://doi.org/10.34075/cs.56.3.2
Benedict J. Groeschel, Izlazak iz tame, Verbum, Split, 2006.
