Crkva stavlja ovaj tekst pred nas upravo u vremenu korizme. Na taj način nas poziva da se obratimo i vjerujemo Evanđelju. Duh Gospodnji nas po Crkvi poziva da postanemo svjesni grijeha i samovolje, da ih priznamo te da se kajanjem otvorimo neograničenom daru Božje ljubavi, odnosno milosrđa.
Lk 15, 1-3. 11-32
U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Ove četvrte korizmene nedjelje Crkva pred nas stavlja dobro poznatu prispodobu o razmetnom sinu ili, još bolje, o milosrdnom ocu. Zasigurno smo mnogo puta čuli i pročitali ovu priču. Možda više ni ne primjećujemo detalje sadržaja, možda je prečujemo ili, dok je čitamo, možda samo preletimo preko poznatog teksta. Ovakvim pristupom stavljamo se u opasnost da ostanemo zakinuti za poticaje i bogatstvo koje nam Božja riječ može dati. Prisjetimo se kako su kršćani u početcima Crkve čitali Sveto pismo - uzeli bi tekst pa bi ga čitali naglas, polagano, obraćajući pažnju na svaku napisanu riječ. Tako su činili jer su bili svjesni da su te riječi nadahnute Duhom Svetim. Vjerovali su da taj isti Duh može i njih nadahnuti i uvesti ih u istinu koja je sadržana u tim svetim tekstovima. Potaknuti njihovim primjerom, svratimo ponovno pažnju na ovaj poznati tekst.
Razmetni sin je zaželio sam upravljati svojim životom. Tražio je svoju volju. Otac mu je dopustio slobodu. Sin je krenuo svojim putem i, nakon što je potrošio sve što je imao, završio je kao siromah, gladan i žedan. Svjestan svoga stanja i posljedica samovolje, odlučio se za promjenu. Shvatio je da je pogriješio i odlučio se vratiti ocu, priznati krivnju i moliti ga da ga primi kao najamnika. Suprotno očekivanjima, otac ga prihvaća, daje mu darove i slavi njegov povratak.
Ova prispodoba se sastoji od nekoliko elemenata koje je važno uočiti: sin je sagriješio, spoznao je krivnju, potom se vratio i tražio oprost te je konačno zadobio milosrđe. Duh nas ovdje uči o veličini Božje ljubavi koja se, budući da smo grješni, u našim životima najbolje očituje kao milosrđe. Gospodin sve čini iz ljubavi, štoviše, on je ljubav. Njegova ljubav i njegovo milosrđe nam se nude od početka svijeta. On je Otac koji stoji na pragu kuće i izviruje ne bi li vidio kako se njegov sin vraća.
S druge strane, mi smo grješni, naša je narav narušena. Mi često tražimo svoje pravo, svoju volju i udaljujemo se od takvoga Oca. Grijehom niječemo svoje sinovstvo i odričemo se Božje volje. Lijek za ovakvo stanje je ispit savjesti. Propitivanjem savjesti postajemo svjesni svojih grijeha, postajemo svjesni svoje samovolje, protivljenja Očevoj volji. Na taj način spoznajemo svoju krivnju i nalazimo se u trenutku odluke: ili ćemo zagaziti dublje u zlo ili ćemo se pokušati vratiti. Iz primjera razmetnog sina, vidimo da je ispravno priznati krivnju, grijeh i samovolju te se tako vratiti Ocu. Sin se ne vraća kao sin, nego kao najamnik. U ovom stavu vidimo poniznost koja ne polaže pravo na Očev dar. Time nam Duh govori da je Božja ljubav, njegovo milosrđe, uvijek nezasluženi dar. Stoga je priznanje grijeha u poniznosti poput pružanja ruku – prihvaćanje dara ljubavi koji nam milosrdni Otac uvijek nudi.
Božje je milosrđe kao kiša koja neprestano pada, a mi grijehom pravimo krov samovolje nad svojom glavom i kiša ne dopire do nas. Kako vrijeme prolazi, mi smo sve prljaviji i počinjemo smrdjeti jer se ne izlažemo toj kiši. Priznanje grijeha je poput izlaska ispod toga krova samovolje. Time dopuštamo kiši ljubavi da nas pere. Iz svega zaključujemo da nam se Božje milosrđe nudi neprestano, ali je nužno priznanje grijeha kako bismo bili sposobni prihvatiti dar milosrđa.
Obratimo li pažnju na drugoga sina, vrlo lako ćemo shvatiti da se i on nalazi u sličnoj situaciji. Naime, on je svojom prijetvornošću i zavišću također izgradio krov samovolje, a učvrstio ga je prigovaranjem Ocu. Čitav život živi u blizini kiše ljubavi, a nikad nije dopustio da ga ona opere. I u njegovu slučaju je rješenje izići na kišu – priznati grijeh, odreći se samovolje i prihvatiti Očevu volju u svom životu, ali i u životu drugih ljudi.
Crkva stavlja ovaj tekst pred nas upravo u vremenu korizme. Na taj način nas poziva da se obratimo i vjerujemo Evanđelju. Duh Gospodnji nas po Crkvi poziva da postanemo svjesni grijeha i samovolje, da ih priznamo te da se kajanjem otvorimo neograničenom daru Božje ljubavi, odnosno milosrđa.
Potaknuti ovim svetopisamskim ulomkom, ispitajmo svoju savjest, priznajmo svoje grijehe, otvorimo se Božjem milosrđu i prihvatimo njegovu svetu volju.
