Krist je stavljen pred tri kušnje, mogli bismo reći pred tri ponude, koje se jednostavno ne odbijaju. Ulog je minimalan, a navodna dobit je neprocjenjiva.
Lk 4,1-13
U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«
Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.
Na početku ovog korizmenog hoda, Crkva pred nas stavlja tekst koji bi nam trebao pokazati kako ćemo se uspješno boriti protiv napasti, koje će neminovno doći ukoliko budemo uistinu živjeli korizmu kroz pokoru, post i djela milosrđa. Krist je stavljen pred tri kušnje, mogli bismo reći pred tri ponude, koje se jednostavno ne odbijaju. Ulog je minimalan, a navodna dobit je neprocjenjiva. Ta tko od nas, nakon 40 dana lutanja pustinjom, ne bi kamen pretvorio u kruh i nasitio se? Tko ne bi prihvatio vlast nad kraljevstvima ovoga svijeta, pa makar iz altruističnih razloga ili, pak, činio čudesa koja bi izazivala divljenje drugih? Kako u ovim ponudama ne prepoznati napast požude i proždrljivosti, pohlepu za materijalnim i vlašću te oholost? Krist nam pokazuje kako treba postupati s kušnjama. On ne ulazi u velike rasprave sa Sotonom, već odgovora kratko i jasno. Ne pristaje na kompromise. Sa Zlom nema pregovora! No ne bojmo se, duboko sam uvjeren da su kušnje, napasti pa čak i krize s kojima se čovjek suočava znak ispravno življene vjere.
Volio bih proći kroz ove tri kušnje kroz prizmu Crkve, koja je kroz cijelu svoju povijest bila kušana poput Krista, i to od strane svijeta koji bi joj navodno samo htio dobro. Zar i Sotona ne hini da želi Isusu dobro? Naime, prva bi kušnja Kristu omogućila da postane socijalni reformator, da nahrani narod, da pretvori kamen u kruh. Krist je imao priliku iskorijeniti siromaštvo, nahraniti sve gladne, napojiti žedne i odjenuti gole. No nije to učinio! To je ujedno i prva opasnost za Crkvu - da se svede na običnu međunarodnu humanitarnu organizaciju. Koliko smo samo puta čuli besmislenu tvrdnju: „Kada bi Vatikan prodao svoje zlato, mogao bi nahraniti cijeli svijet.“ Iako je Crkva poslana siromasima u kojima prepoznaje Krista, poslanje Crkve je univerzalno i ne možemo ju svesti samo na periferije i siromahe. Sama riječ „katolička“ znači univerzalna, sveopća. Crkva je poslana svima! Ona nema zadatak iskorijeniti siromaštvo, već navijestiti Krista koji veli „Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!“. Ta i sâm Krist je živio i umro kao siromah. Siromaštvo je evanđeoska vrlina koju su se toliki redovnici kroz povijest zavjetovali živjeti. Ono što je nedopustivo i protiv čega se treba boriti jest bijeda koja podrazumijeva nepostojanje minimalnih uvjeta potrebnih za život. Crkva u tome vidi priliku za iskazivanje svoje kršćanske ljubavi.
U drugoj kušnji Sotona nudi Kristu svijet, i to bez potrebe da ode na križ i žrtvuje se, dovoljno je samo da mu se pokloni. No to poklonstvo znači i služenje, gubitak slobode, potpadanje pod vlast Sotone. Povijest Crkve nas uči da je ona bila najslabija kada je prihvaćala zamamne ponude svjetovnih vladara. Iako je naizgled uživala društveni ugled i bila materijalno osigurana, to kao da je jednostavno otupilo oštricu mača njezina propovijedanja. Ukoliko želite ugasiti proročku karizmu Crkve, nemojte ju progoniti, već joj dajte sve blagodati državnih povlastica, socijalno ju osigurajte, isprepletite ju s državnim vlastima, maksimalno ju angažirajte u politici, školstvu, zdravstvu, vojsci. To je recept kako ovladati Crkvom, kako ju podložiti sebi, a da ona misli kako je zapravo dobila svu vlast i slavu zemaljskog kraljevstva. To je đavolska zamka kojoj je Krist uspješno izmakao.
Treća je zamka možda i najzamamnija. Sotona ide na čovjekovu oholost i samoljublje. Traži od Krista da napravi čudo kako bi se približio ljudima. Pošto je u naravi čovjeka da teži ugodi, Krista bi više ljudi prihvatilo ukoliko bi vidjeli čudesa, spektakl umjesto krvi, znoja, križa i patnje. Ovu bih kušnju pokušao usporediti s traženjima da se Crkva prilagodi svijetu. Zar nije, umjesto uzvišenih istina i velikih moralnih zahtjeva, ljudima lakše dati ono što traže? Dok bih drugu kušnju stavio u politički kontekst, problem pohlepe i želje za vlašću i materijalnim povlasticama kraljevstava ovoga svijeta, ovu bih treću kušnju vezao uz potrebu da se svidimo ljudima, i to u kontekstu spuštanja moralnih ljestvica Crkve te nekih disciplinskih zahtjeva. Imam dojam da bi svijetu bilo najdraže kada bi se Crkvu pretvorilo u pukog pružatelja neke „duhovne razonode“, gdje ne postoje nikakva pravila niti zahtjevi s njene strane, kako ne bi bila isključiva. Opasnost leži u tome da Crkva u buci gromoglasnog pljeska svijeta ne ogluši za riječi njezina Utemeljitelja. Zato trebamo biti oprezni glede današnjih crkvenih „čudotvoraca“ kojima svijet plješće i uzdiže ih na razinu zvijezda. Vrlo je opojna slava ovoga svijeta, ali ona je prolazna. Crkva ne smije ulaziti u takve kompromise koji bi ju udaljili od njezinog poslanja. Kao što je nadbiskup Fulton J. Sheen rekao: „Ako danas tražiš Krista, potraži ga u Crkvi koja se ne slaže sa svijetom. Potraži onu Crkvu koju svijet mrzi, kao što je mrzio i Krista.“
