Postati Uskrs

Prenosimo kolumnu našeg urednika, prethodno objavljenu u listu Naša ognjišta...

Siguran sam da ne postoji čovjek koji nije na vlastitoj koži, u vlastitom životu osjetio, doživio i spoznao svu surovost onih dimenzija života koje nisu prožete nebeskim i vječnim. Oni stariji pamte vremena i odnose u kojima se zbog izgovorene riječi patilo, u kojima su ljudi, jer su drugačije mislili, bivali zatvarani, čak i ubijani. Iako se ponekad čini da je to vrijeme i ti odnosi iza nas, samo naivni i/ili oni previše dobronamjerni mogu takvo nešto misliti.

Kao munja vedrim ljetnim nebom, ovih se dana prolomila vijest o opomeni koju je  Hrvatsko novinarsko društvo uputilo kolumnistici katoličkog portala bitno.net Nikolini Nakić poradi njezinih stavova izrečenih u kolumni kojoj je tema bila abortus. Gospođa Nikolina, osoba koja javno progovara o temama koje zanimaju veliki broj ljudi u Hrvatskoj – što potvrđuje broj čitanja njezinih članaka, kažnjena je zbog isključivo jer ono što piše ideološki ne odgovara tzv. Vijeću časti HND-a. Nikome u tom vijeću valjda nije niti važna činjenica slobode govora, stava i vjeroispovijesti. Znanstveno utemeljenje Nikolinih tvrdnji kako život počinje začećem te da je, analogno tome, abortus ubojstvo, još je manje važno.

U jednom ovakvom svijetu i ovako postavljenim odnosima, Crkva hodi svojim putem naviještanja Krista Uskrsloga, Pobjednika nad smrću i grijehom. Sve više i sve češće slušamo i čitamo o progonima ljudi, osobito kršćana, zbog njihove vjere. A svijet, svijet kao da počinje nečim normalnim i uobičajenim smatrati da ljudi bivaju mučeni, zatvarani i ubijani jer misle i vjeruju drugačije. Mi vjernici svjesni smo da je Krist bio progonjen pa da će i nas progoniti, ali ne možemo dopustiti da to čine u ime boga ili u ime tobožnjih sloboda, a da mi jasno ne kažemo da to nema veze ni s Bogom niti sa slobodom.

Čitao sam ovih dana brojna pisma velikog fra Didaka Buntića, koje je upućivao raznim osobama i institucijama. Krvavo zvuči ono pismo od 20. svibnja 1917., gdje fra Didak, u jednoj šturoj rečenici, javlja upravi Provincije kako je morao jedino uslijed nedolične i veoma oskudne hrane Vaših đaka dotično pitomaca raspustiti čitavi zavod. U toj jednoj jedinoj rečenici sve je kazano. Ni nema smisla pisati nadugo i naširoko. Djeca su gladna. Didak nije ni imao vremena pisati mnogo, trebalo je djelovati. Začuđujući su podatci da je on, zajedno s braćom, uspio odvesti u Slavoniju i spasiti od sigurne smrti, više od 11 000 gladne hercegovačke djece. Kolike li vjere uputiti se u jedan takav poduhvat! Koliko li nade u smisao onoga što radiš! Koliko li nadasve ljubavi u srcima onih koji su svu tu djecu prihvatili u svoje domove i svoje obitelji! Vjera, nada i ljubav tako su se još jednom pokazali kao jedino rješenje za ljudske boli.

Od fra Didakovog pothvata spašavanja djece prošlo je gotovo stotinu godina. I danas je oko nas toliko gladnih kruha i gladnih ljubavi. Volio bih da nas fra Didakov primjer nadahne na kršćansku ljubav prema svima koji su u potrebi. Gospođa Nikolina u ove dane bije svoje bitke. Volio bih da postanemo svjesni da su te bitke i naše bitke. Fra Didak i gospođa Nikolina otkrili su i zaživjeli Uskrs u svoj njegovoj otajstvenosti. Uskrs znači novost, nove odnose, novo usmjerenje – usmjerenje na Život. U Uskrsnuću svoga Sina, Gospodin nam je darovao smisao života, darovao nam je vječnost. Otkako je Krist odvalio grobni kamen, svako naše dobro nastojanje tako ima svoj smisao. Radost uskrsne pobjede razlijeva se po Crkvi do svakoga srca i svako srce ima priliku otkriti, zaživjeti i postati Uskrs.

Završavam uskrsnom čestitkom koju je fra Didak one kobne 1917. poslao o. Provincijalu. Fra Didak piše: Iako su takova vremena da se čovjeku nemili ništa drugo pisati osim Jeremijinih lamentacija, to si ipak za dužnost smatram da Vam povodom slavnog uskrsnuća našeg Gospodina podastrem doli svoje, doli čitavoga zavoda srdačne i smjerne naše čestitke. Uskrsnuće nam Gospodnje daju snagu, a i nadu da će i našem raspetom narodu osvanuti jednom danu uskrsnuća i slobode iz ovih neizrecivih patnja i muka, kad ćemo Vam vesela srca moći kliknuti radosni „Alleluja!“.