Prošlo je neko vrijeme i dogodio se jedan susret. Susret s jednom osobom u kojoj si, činilo mi se, bio Ti, kao da si govorio kroz nju. Ti si mene prvi pronašao, baš onda kad se nisam nadao, onda kad sam sve pustio da ide kako ide.
Nekako u onom svakodnevnom životu i radu u kojem sam živio i koji me ispunjavao, odjednom se nešto počelo mijenjati. Život je požurio, a ja ga više nisam mogao stići. To mi je smetalo, kao da me nešto vraća unatrag. Koliko god sam htio ići dalje, nisam mogao. Život je žurio, a sve je ostajalo isto, samo ga ja više nisam mogao pratiti.
Tražio sam nekoga na koga bih se mogao osloniti, ali nikako nije išlo, kao da nikoga nije bilo. Žurba je nosila život, stare loše navike i slabosti ponovno su bile tu. Gušile su me i smetale mi. Znao sam da ih moram prekinuti, ali nisam mogao sam – nisam imao dovoljno snage. Prijatelji su mi odjednom postali teški, kao da to više nisu isti ljudi, a zapravo jesu. Shvaćao sam da je problem u meni.
U toj žurbi tražio sam mir. Odlazio sam na mjesta gdje sam mislio da ću ga pronaći. Molio sam se Tebi, Bože moj, ali kao da je uvijek nešto nedostajalo. Trudio sam se pronaći Te, ali nikako nije išlo. Što sam bio uporniji, sve je bilo teže. Gotovo sam izgubio smisao i skoro sam se pomirio sa svime.
Prošlo je neko vrijeme i dogodio se jedan susret. Susret s jednom osobom u kojoj si, činilo mi se, bio Ti, kao da si govorio kroz nju. Ti si mene prvi pronašao, baš onda kad se nisam nadao, onda kad sam sve pustio da ide kako ide. Tada sam shvatio da si zapravo u meni, ali ja nisam bio u sebi. Bio sam daleko od sebe – i još uvijek jesam.
U tom pronalaženju obnovio si mi lijepa sjećanja koja su me usporila u velikoj žurbi. I hvala Ti na tome.
Osjećao sam da me pratiš, da si blagoslovio svaki moj vapaj kojim sam Ti vapio i da ništa nije bilo uzalud. Mir me obuzeo, žurba je stala. Više nisam imao ni jednu sumnju u Tebe. Osjećao sam da me voliš i nisam to želio izgubiti. Hodali smo neko vrijeme Ti i ja, kao da si bio uz mene, ispred mene, iza mene. Gdje god bih se okrenuo, Ti si bio tu.
A onda se nešto dogodilo.
Kao da se između nas otvorila provalija. Sve se srušilo, u meni se otvorila praznina. Molitva više nema snagu. Stojim pred pitanjem: "pa što je sad ovo?" Zazivam Te u pomoć, ali kao da ne čuješ, kao da Te nema. Osjećam kao da si me pustio iz svoje sigurne ruke.
Vjerujem da me tako učiš hodati samostalno, kao majka koja mora pustiti dijete da bi ono prohodalo samo. Znam da postojiš i da se bez Tebe ništa ne događa, da sve ovo dopuštaš radi nečega boljeg za mene. Ali Te ne uspijevam pronaći.
U meni je sve uzburkano. Svaki pogled prema Tebi i prema životu postao je taman. Ne mogu pronaći svjetlo koje bi me obasjalo. Trudim se, dajem koliko mogu, dajem više od sebe, ali bojim se. Što ako Te ne pronađem? Što ako se onaj susret, u kojem si Ti pronašao mene, više nikada ne dogodi? Hoće li tama ostati u meni?
U strahu hodam kroz svijetlu, snježnu noć koju si Ti obasjao ljepotom prirode. Noć u kojoj čak i najsjajnija ulična lampa stvara mrklinu, jer je svjetlo prirode koje Ti daješ jače od svakog našeg svjetla. Divim se toj ljepoti, hodam kroz nju, ali ni u tom velikom blještavilu ne uspijevam osvijetliti vlastitu nutrinu.
Gledam oko sebe, ispred sebe i iza sebe, ne bih li Te susreo. Vidim sjenu nekoga, okrećem se, ali to je samo prolaznik koji žuri kroz svijetlu noć. Možda i on traži? Možda je i njemu ova svijetla noć zapravo tamna?
I pitam se: "kako noć puna ljepote i radosti može biti tamna? Kako kroz toliko svjetla može odjekivati praznina?"
Idem dalje, ali i dalje ne shvaćam niti razumijem. Opet sam na početku, opet se pitam: "PA ŠTO JE SAD OVO?"
Tada primjećujem Mjesec. Stidljivo se probija kroz sjajne oblake i otkriva svoje svjetlo. Promatram ga i u sebi pomislim: "zar je ovako svijetloj noći potrebna još jedna zraka svjetlosti?" A onda shvaćam – to je moje svjetlo. Tiho, skromno, ali puno nade.
U tom svjetlu vidim, Bože, Tvoju prisutnost. Daješ se malo po malo, točno onoliko koliko je potrebno da uljepšaš ono što obasjavaš. Obasjao si mene, dao si mi nadu i ostao stidljivo skriven iza oblaka.
Na kraju shvaćam da je to dovoljno za ovo vrijeme.
Osvijetlio si me točno onoliko koliko je potrebno.
I hvala Ti na tome.
