Isus ima prijatelje, ali također ima one koji su mu miliji i draži od drugih. Evanđelist jasno govori o tome da Isus ljubi Martu, Mariju i njihova brata Lazara. Siguran sam da svaki čovjek ima barem onoga jednog prijatelja s kojim više želi razgovarati i provoditi vrijeme nego s ostalim prijateljima.
Iv 11,1-45
U ono vrijeme:
Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.
Svake godine na početku korizme Crkva vrši obred pepeljenja, podsjećajući čovjeka da je iz praha nastao i da će se u prah pretvoriti. Rekli bismo da time podsjeća na onu stvarnost da smo ovdje samo prolaznici i putnici koji bi trebali težiti za onim neprolaznim. Unatoč tomu, u našim se životima često događa suprotno. Čovjek se zarobi zemaljskim stvarima, rekli bismo istroši se i pogubi u njima, a da zapravo zaboravi na ono jedino važno, a to je neprolazno, odnosno vječno. Vrijeme korizme nam na neki način svake godine iznova daje priliku da se vratimo onome bitnom. To često čujemo u liturgijskim čitanjima i molitvama: „Obrati se“. Crkva nas uvijek iznova poziva na taj čin obraćenja i zasigurno ima mnogih koji to čine.
U tom činu obraćenja čovjek nailazi na različite poteškoće koje ga pritišću, na napasti i kušnje koje ga žele odvesti s toga puta. Isus danas u evanđelju kaže: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.“ To se stvarno i događa. Isus se proslavlja baš onda kada nam je teško, kada mislimo da smo bolesni na smrt, onda kada izgubimo svaku nadu. Dopušta u našem životu i kušnju i bol kako bi nas podigao iznova, baš kao svoga prijatelja Lazara. On je onaj koji nas razumije jer je bio jedan od nas u tijelu, baš kao i svi mi ljudi. Ako se prisjetimo evanđeoskih izvještaja kroz korizmene nedjelje, lako ćemo uočiti da je Isus uistinu bio jedan od nas, čovjek kao i mi.
U tome da je Isus kušan od Sotone i da sjedi umoran na zdencu kada susreće Samarijanku jasno se vidi njegova ljudskost. Svaki čovjek doživljava i kušnju i umor. U današnjem evanđelju također susrećemo Isusa kao jednoga od nas, kao pravoga čovjeka. Isus ima prijatelje, ali također ima one koji su mu miliji i draži od drugih. Evanđelist jasno govori o tome da Isus ljubi Martu, Mariju i njihova brata Lazara. Siguran sam da svaki čovjek ima barem onoga jednog prijatelja s kojim više želi razgovarati i provoditi vrijeme nego s ostalim prijateljima. Takvo nešto susrećemo i kod Isusa. Među učenicima ima onoga kojega je ljubio više nego druge. Unatoč tomu što ljubi učenika Ivana više od drugih, ipak Petru daje prvo mjesto u svojoj zajednici učenika jer je sposoban biti vođa, a Ivan je sposoban ljubiti, što će kasnije potvrditi pod križem.
„Gospodine, evo onaj koga ljubiš bolestan je.“ Vršeći Očevu volju, koju će proslaviti na Lazarovu grobu, Isus ostaje još dva dana na onom mjestu gdje je čuo za bolest svoga prijatelja Lazara. Jasno se vidi da je zauzimao posebno mjesto u njegovu srcu. Nekoliko redaka dalje u evanđelju Isus govori učenicima: „Lazar je umro, ali ja se radujem što ne bijah ondje poradi vas da uzvjerujete.“ Isus vlada cijelom situacijom. Svjestan je svoga božanstva, svjestan je one moći koju će mu Otac dati na Lazarovu grobu. Zato i pita Martu: „vjeruješ li da sam uskrsnuće i život?“ Ganut Marijinim suzama, Isus ponovno potvrđuje da je jedan od nas. U svom božanstvu pokazuje čovječnost tako što plače za Lazarom. Iako zna da će Lazara uskrisiti, Isus plače i time pokazuje da je čovjek, ali čovjek u kojemu živi božanstvo, da je On onaj koji nas uvijek može razumjeti jer je bio jedan od nas.
On je onaj koji nam govori, kao i Lazaru: „Iziđi.“ Iziđi iz svoga straha, iziđi iz svoje bolesti, usmjeri pogled prema meni jer je tvoja bolest na slavu Božju. Možda nam je nekad teško vjerovati u to, ali neka nas ohrabruju riječi koje Isus govori Marti: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju.“ Marta i Marija nisu gubile vjeru iako već četvrti dan Lazar leži u grobu. Žurno su istrčale Isusu u susret kao svome prijatelju u koga imaju povjerenje.
Marta kaže: „Ali i sada znam: što god zaišteš u Boga, dat će ti.“
To je ono povjerenje koje Isus očekuje od nas – potpuno se predati Njemu koji je prošao kroz ovaj život i koji razumije i ljubi svakoga od nas na životnom putu. On je kao čovjek plakao za svojim prijateljem Lazarom, a kao pravi Bog podigao Lazara iz groba.
U ovim preostalim korizmenim danima podignimo i mi svoj pogled prema Kristu. Slijedimo ga na njegovu križnom putu i molimo ga da učini srca naša po srcu svome, koje je puno ljubavi i sućuti za svakoga od nas.
