Jasno se vidjelo da je fra Rudo već od rane mladosti živio za ono nešto više, da je težio onomu duhovnom dobru kojega je imao i kojega je želio prenositi na druge.
Godine 1925., 23. ožujka, rodilo se četvrto dijete u obitelji Jurić, od oca Marka i majke Ive, koji su imali sedmero djece u selu Radešine, župa Jablanica. Fra Rudo je kršten 25. ožujka, na blagdan Navještenja Gospodinova, pod imenom Karlo. Svoje prve dane školovanja proveo je uz rijeku Neretvu, idući svakoga dana pješice u školu i vraćajući se kući. Kao dječak, siguran sam da je sa svojim prijateljima trčkarao uz rijeku, izvodeći različite igre i zabave. Sve je to ono što možemo pretpostaviti o dječjoj razigranosti. Ali jedno je posve sigurno: mali Karlo ni u snu nije mogao pomisliti da će ta rijeka postati grobnica njegovoj braći, koja će biti ubijena kao i on.
Po završetku četverogodišnje škole otac Marko se zauzeo za svoga sina i omogućio mu pohađanje već tada slavne širokobriješke gimnazije. Župnik fra Jako Križić napisao je dopis da obitelj Jurić uživa jako dobar glas u mjestu gdje živi i da Karlo ima veliku želju postati fratar-svećenik. Školske godine 1937./38. pošao je u prvi razred gimnazije. Prva tri razreda prošao je odličnim uspjehom. U četvrtom, petom i šestom razredu prošao je vrlo dobrim uspjehom. Kako to redovno biva za sjemeništarce, nakon šestog razreda Karlo stupa u franjevački novicijat na Humac. Bilo je to u rujnu ratne godine 1943. S još jedanaestoricom kolega obukao je franjevački habit te uzeo redovničko ime fra Rudo. Svoje prve jednostavne zavjete, ali i završne, položio je u Veljacima, u ruke provincijala fra Lea Petrovića, 18. rujna 1944.
Zbog nemira i rata, nakon prvih zavjeta, fra Rudo je boravio u svojoj rodnoj župi kao i svi drugi bogoslovi zbog nemogućnosti održavanja nastave. Ubrzo je dobio poziv vratiti se na Široki Brijeg i nastaviti sedmi razred, kojega nikada nije uspio završiti. Tek što su započeli s nastavom, morali su se kroz nekoliko dana povući kako bi sačuvali živote. Fra Rudo se s još petoricom subraće nastanio u Mostarskom Gracu, nedaleko od samostana na Širokom Brijegu. Ne sumnjam da je fra Rudo imao strah kao i njegova druga subraća, ali isto tako ne sumnjam ni da je zahvaljivao Bogu za sve. Gorljivo je živio za svoj redovnički habit i za Krista kojega je želio nasljedovati.
Na poziv kolege da si skine habit i sačuva život prilikom povlačenja sa Širokog Brijega, fra Rudo je rekao kako će radije umrijeti u habitu nego sačuvati živu glavu u civilu. Bio je to mladi fratar pun žara, zanosa i snage. Već u ranoj mladosti molio bi zatvorenih očiju jer, kako kaže: „tako mogu bolje razmišljati o svetoj molitvi.“ Sveta molitva je oblikovala fra Rudin život. Njegova pristupačnost i pristojnost prema drugima zasigurno je svoj izvor imala u svetoj molitvi. Kad mu se njegov otac Marko požalio na štetu koju su mu vukovi nanijeli u stadu, fra Rudo ga je ohrabrio i potaknuo ga da uvijek treba zahvaljivati Bogu, pa čak i na neželjenom daru.
Jasno se vidjelo da je fra Rudo već od rane mladosti živio za ono nešto više, da je težio onomu duhovnom dobru kojega je imao i kojega je želio prenositi na druge. No svemu tome dobrome na kraj je stala partizanska vojska 6. veljače 1945. Tada su fra Rudu, s još petoricom subraće, ubili u blizini župne kuće u Mostarskom Gracu. Svoje ovozemaljsko počivalište fra Rudo i njegova subraća pronašli su u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu, gdje od 1971. godine pa sve do danas slušaju molitve koje im upućuju brojni vjernici te počivaju snom mira.
Gospodine, molimo te da sa zahvaljivanjem uvijek i u svemu prihvaćamo tvoju svetu volju, kako bi u svim prilikama i neprilikama života ostali vjerni Tebi, te tako postigli vječno zajedništvo s Tobom.
Literatura
Fra Robert JOLIĆ, Fra Rudo Jurić (1925.-1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 347- 353.
