U kratkom vremenu mogao sam to uočiti i jasno vidjeti: „Bože, ondje si gdje možda najmanje očekujemo tvoju prisutnost. Ondje si gdje nam se čini da je sve gotovo, a zapravo tek počinje ono bitno – susret s Tobom.“
Bio je četvrtak, 12. ožujka. Dan je započeo redovito – svetom misom i jutarnjom molitvom. Nakon toga doručak, kava i polazak na fakultet. Na fakultetu je bio uobičajen raspored za četvrtak: predavanja do podneva, a zatim u 12:30 sat tjelesnog odgoja. Budući da smo imali skoro pola sata vremena, prijatelj i ja, dok smo išli prema dvorani, svratili smo u jednu slastičarnicu, na moj prijedlog, pojesti kolač. Kad smo ušli, zapravo smo shvatili da je to radnja u kojoj se prodaju palačinke. Pogledali smo se i odmah se složili: „Može, pojest ćemo po jednu.“ Naručili smo i ubrzo su bile gotove. Već na prvi pogled izgledale su jako dobro. Dok smo jeli, pred kraj sam osjetio da mi je nešto zasmetalo. Odmah sam znao da je unutra nešto što mi ne odgovara jer imam alergiju na sjemenke i orašaste plodove. Čini mi se da je to bila krema od lješnjaka kojom je palačinka bila prelivena.
Otišli smo na tjelesni. Pomalo sam osjećao mučninu, ali ništa strašno. Po povratku u samostan osjetio sam da se stanje pogoršava, ali bez panike. Kad sam došao u samostan, popio sam tabletu za alergiju i pomislio: „Sad će se to smiriti, malo ću se odmoriti i bit će to dobro.“ Međutim, u kratkom vremenu stanje se pogoršalo – počelo mi je nedostajati zraka. Nazvao sam jednog brata i zamolio ga da me odveze na hitnu. Došli smo na prijemni šalter i ubrzo sam bio primljen u ordinaciju, i to vrlo ljubazno. Otprilike dva sata proveo sam u toj prostoriji i kroz to vrijeme vidio i čuo razne situacije. Sve ovo do sada napisano možda je nepotrebno, ali služi kao uvod za ono što dolazi.
Ležeći na bolničkom krevetu, dok sam primao terapiju, promatrao sam ljude oko sebe i situacije koje su se događale. Razmišljao sam: „Bože moj, pa ne zna se kome je teže – onima koji leže na krevetima i zapomažu ili onima koji im pomažu.“ Ubrzo nakon toga stigao je hitan slučaj. Mene su iz prijemne ambulante prebacili u drugu prostoriju. Radilo se o osobi koja se predozirala lijekovima. Svi doktori i medicinske sestre bili su unutra i borili se kako bi spasili tu osobu. Ja sam i dalje ležao u krevetu i razmišljao gdje je smisao svega ovoga. Ljudi su ispaćeni, zazivaju pomoć, medicinsko osoblje razapeto je na sve strane, sobe su pune, a čak i na hodniku ima kreveta s bolesnicima. Zamišljao sam svakodnevicu tih ljudi u medicini i nekako mi ih je bilo žao. Pitao sam se kako mogu izdržati iz dana u dan sve te događaje i neprilike, a još više od toga – kako uspijevaju ostati veseli i pristupačni. Tada sam počeo naslućivati odgovor.
U svemu tome postoji nešto puno više. Tu zapravo postoji dar susreta. U tom daru zaista se primjećuje Božja prisutnost, koju je prema Bibliji, moguće iskusiti upravo u susretu s drugim čovjekom, osobito u bolesniku, siromahu, patniku. Taj susret zapravo je snaga tim liječnicima i medicinskim sestrama – snaga koja ih drži vedrima i jakima. Susret je obostran. Kako s medicinske strane, tako i sa strane pacijenata – kao da jedni od drugih crpe snagu. To je susret u kojem Bog djeluje kroz čovjeka, baš u tim teškim situacijama kada mislimo da ništa nema smisla. Možda nam je to teško shvatiti, ali Bog je zaista prisutan u osobi s kojom razgovaramo, u osobi kojoj poklanjamo svoje vrijeme. On traži i treba čovjeka.
U kratkom vremenu mogao sam to uočiti i jasno vidjeti: „Bože, ondje si gdje možda najmanje očekujemo tvoju prisutnost. Ondje si gdje nam se čini da je sve gotovo, a zapravo tek počinje ono bitno – susret s Tobom.“ U bolničkim susretima jasno je vidljivo kako čovjek bez čovjeka ne može, da jedni druge podižu. Kad bolje razmislim, i Sin Božji u svojoj najvećoj boli primio je čovjekovu pomoć. Dopustio je da mu čovjek pomogne nositi križ i tako svima nama ostavio primjer da jedni drugima nosimo križeve.
Bolnica je zaista mjesto gdje ljudi padaju, ali unatoč padu ne ostaju na zemlji i ne ostaju sami. Tu su ljudi koji im pružaju ruku pomoći, ljudi u čijem susretu bolesnici nalaze spas i nadu – možda izgubljenu, ali ponovno pronađenu. S druge strane, u očima bolesnika doktori i medicinske sestre vide onu nadu koja im daje snagu i ohrabrenje u njihovu radu i pozivu. Upravo u toj blizini susreta postoji nešto što je teško izreći, a opet lijepo za promatrati.
„Budite strpljivi, doći ćemo i do vas“ – riječi su koje su umirile jednu stariju baku, koja je možda više došla iz navike nego iz potrebe, ali nećemo o tome. Bolnica je uistinu mjesto susreta i blizine, gdje je strpljivost neizostavna, ali i vrlo plodonosna – baš kao i u duhovnom životu. Najveći dar koji Bog može dati čovjeku jest blizina – blizina u susretu s drugom osobom, u kojoj čovjek susreće Boga, koliko god to bilo teško razumjeti.
„Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“
Tu su zaista oni najmanji, kojima je potrebna pomoć drugih, i ta im se pomoć uistinu pruža. U njihovoj boli i slabosti, Bože, prisutna je tvoja milost koja liječnicima i medicinskim sestrama daje snagu i radost kako bi mogli tako predano služiti drugima u potrebi. Na kraju sam dobio otpust i vratio se u samostan. No ono što sam ponio sa sobom nisu bile samo uspomene na jedan neugodan događaj.
Bile su to slike.
Slike ljudi. Susreta. Pogleda. Borbi. I tihe nade.
Tijekom večernjeg klanjanja vraćale su mi se iznova. Premda je to poslijepodne započelo gorčinom, završilo je zahvalnošću. Ponekad ono što na početku izgleda kao pogreška, na kraju postane dar. Palačinka je bila gorka. Ali ono što je iz nje proizašlo – bilo je neočekivano slatko.
