Suze nose prošlost i nagoviještaju budućnost, ali u sadašnjosti njihov je tok i sjaj. Lice čovjeka koji pusti suzu, sjaji i blista. Suza zna krivulje lica čovjekova.
I zaplaka Isus. (Iv 11, 35)
Dahom počinje život. Prvim plačem novorođenog djeteta spoznajemo da je udahnulo i izdahnulo. Udahnuvši prvi put, djetetov izdah prate plač i jecaj. Taj put predstavlja susret sa životom. Susret ili doživljaj onog stvarnog i istinitog, ma koliko bilo teško ili bolno za mali sustav disanja koje dijete ima. Osim prvog daha, i prva kapljica oka pada na tlo. Život počinje suzom, ali kad čovjek umre, mnoge oči suzu puste.
Kada i zašto plačem? Kakve su moje suze? Što sadrže i nose? Kada sam zadnji put zaplakao?
Oduvijek sam volio kišu, njen miris i zvuk koji proizvodi. Taj zvuk stvara posebno sjećanje i osjećaje koji donose mir i spokoj, ma kakvo nevrijeme bilo. Tapkanje kapljica po prozoru, poziv je na sudjelovanje u igri zvuka prirode. Kap po kap, na svakom listu biljke, na kipu usred grada, na površini oceana. Jedna kapljica osvježi biljku, obasja kip i uznemiri ocean. Kap boje promijeni nijansu, kap straha donosi sumnju, kap radosti odnosi tugu, kap osmijeha daruje ljubav.
Plakanje je poput kiše. Pojavi se u određenom trenutku, ali razlikuje se u motivu. Jesenska kiša nije isto što i ona proljetna ili ljetna kao zimska. Plač je kapanje, kapljice tuge i radosti, razočaranja i oduševljenja, oprosta i rastanka, kapljice ljubavi. Suze nose prošlost i nagoviještaju budućnost, ali u sadašnjosti njihov je tok i sjaj. Lice čovjeka koji pusti suzu, sjaji i blista. Suza zna krivulje lica čovjekova. Zna svaku boru i krivinu, svaku rupicu i potez osmijeha.
Postoje tri vrste suza: one koje su stalno tu, stalno prisutne, one čiste i njeguju naše oči i omogućavaju nam jasan pogled, a druge su one koje puštamo zbog iritacije vanjskih reakcija, mnogi kada pripremaju određeno povrće plaču od ljutine, ili kada jedu, znoje se i plaču od žestine. I postoje one treće suze koje pušta srce, koje su radosnice i žalosnice, ali oslobađajuće. One odnose teret iz čovjekove duše, u jednoj maloj kapljici toliko težine. Ali i pojačavaju smijeh, kapljice radosti koje ispunjaju životne događaje koje duša pamti.
Sveti Benedikt poziva na molitvu riječima: Posvetimo se molitvi sa suzama. Suze su čiste, dušu nam peru, a lice obasjavaju. Psalmist kaže: Pred njim svoju izlijevam tužaljku. To je način na koji suza moli. Ona pada s našega lica u Gospodinov dlan. Puštajući suzu pred Gospodinom otvaramo svoju dušu, poput Petra koji se kaje vidjevši Gospodinov pogled nakon zatajenja. To je pogled sa suzom u oku, koji je milosrdan i sve oprašta. To je pogled svakog pada i manjkavosti. U trenutku pada, puti suzu jer je Gospodin olakša, u trenutku je radosti pusti dušu Gospodin ispunja. Molitva je suze riječ i glas, osjećaj i sjećanje, susret i rastanak, dobitak i gubitak. Pusti suzu! Pusti ju! U tvom oku, Gospodine i moja je suza, na mom licu tvoj sjaj!
